Mezimica

epilog

•Teodor•
Otvorim oči kada nešto skoči na moja leđa te mi njezina sada već duga kosa padne na lice

-Hajde, probudi se Teodore. Obećao si da ćemo ići van

Počne me lagano lupkati rukama po ramenima kao nestrpljivo dijete a ja se osmjehnem te se okrenem tako da se u idućoj sekundi nalazila ispod mene. Nadvijem se nad nju te se oslonim rukama pored njezine glave

-Gdje ti to želiš ići?

-Van. Dan je previše lijep da bih ga provela u zatvorenom prostoru

-Mislim da moraš zaslužiti izlazak van

Ona uzdahne te spoji naše usne u dug poljubac. Odmakne se pa me pogleda u oči. Palcem pređem preko pune usne te se u idućem trenutku osmjehnem

-Evo idemo sad.

Ona se osmjehne te se nekako provuče ispod mene a ja se ponovo srušim na krevet i okrenem na leđa tako da sam imao savršen pogled na njezine noge s skoro pa preplanulom kožom koja je bila čista suprotnost bijeloj haljinici i bijelim starkama. Stane pored prozora te se nagne nad isti. Svakim danom je sve više i više volim. Čak i sada, nakon pet godina, koliko smo zajedno, me ostavlja bez daha. Pogled mi padne na njezinu ruku koju su krasila dva prstena. Podignem i svoju te se zagledam u prsten. Nikada nisam mislio da će se oženiti i imati osobu koji volim više od sebe. Ustanem s kreveta te obučem majicu koja je bila prebačena preko naslona istog. Protegnem se te obujem patike i dođem do nje. U ruke uzmem kraj njezine haljine pa ga povučem prema dolje.

-Princezo? Da nije ovo malo prekratako?

-Drugi ne smiju gledati a za tebe je dovoljno

Kaže a ja se nasmijem te se okrene prema meni. Znam da sam joj to rekao jednom prilikom. Pramen kose joj zakačim iza uha te poljubim mekanu kožu ispod istog. Nizao sam male poljupce po njezinom vratu dok joj se koža ježila.. Spojim naše usne pa je pogledam u oči i isprepletem naše prste.

-Idemo sada?

Ona se odmakne te klimne glavom. Izađemo iz sobe pa iz hotela

-Gdje idemo?

-Ne znam. Idemo šetati. Možemo svratiti do starog mosta..

Nasmiješim se te je privučem bliže sebi kada izađemo na ulicu. Glavu nasloni na mjesto ispod mog ramena te ruku prebacim preko njezinih sitnih ramena. Rekli su nam da nema šanse da ostanem zajedno zbog razlike u našim godinama. A evo nas sada ovdje. Nakon pet godina, ona kao moja supruga dok šetamo po Mostaru gdje je željela da odemo na medeni mjesec. Pogleda me svojim plavim očima ispod trepavica te se osmjehne a ja joj uzvratim osmijeh. Trenutno ne postoji sretniji čovjek od mene. Ona i ja. Dvoje ljudi za koji su svi govorili da nema šanse da budu zajedno. Spojili smo nespojivo. I dok god da dišem i živim, znam da imam razlog za to. I dalje nas većina ljudi gleda s neodobravanjem, ali kao što je ona rekla, prava ljubav ne zna za granice. I da je čitav svijet protiv nas, čvrsto bih stajao na nogama sve dok je ona pored mene i dok je njezina ruka u mojoj.
•
•
•hvala svima koji su čitali priču i bili uz mene dok sam je pisala
nadam se da ste uživali dok ste čitali isto onoliko koliko sam ja dok sam je pisala