Mezimica

četrdeset drugo poglavlje

Počešljam kosu te je ostavim da slobodno pada niz leđa. Teodor uđe u kupaonicu noseći moju odjeću

-Ona majica je uništena tako da sam donio ovu

Klimnem glavom te se okrenem prema njemu

-Dopusti da te ja obučem

-Kako želiš

Ostavi odjeću na rub umivaonika te skine ručnik s mene. Pogled mu je šarao mojim tijelom nakon čega uzme crne čipkaste gaćice i klekne ispred mene

-Podigni nogu princezo

Podignem jednu pa drugu te on laganim pokretima krene vući gaćice uz moje noge. Nakon što ih je navukao do kraja poljubi me u stomak pa se digne. Uzme grudnjak te me okrene prema ogledalu. Obuče mi grudnjak te se krene mučiti kako da ga zakopča

-Lakše ga je skinuti nego obući

Progovori uz moju kožu te ga nekako zakopča. Obuče mi majicu i šorc te me okrene prema sebi i ponovo poljubi.

-Tako si lijepa Ikonija

Obrazi mi dobiju crvenu boju te se nasmiješim i skrenem pogled

-Nisi ni ti za baciti

-Stvarno?

Kaže te me podigne u svoje ruke tako da sam ga obuhvatila nogama oko struka. Uđemo u sobu te krenemo iz nje.

-Ne mogu bosa ići

On uzdahne te me spusti a ja na brzinu obujem patike.

-Sada možemo ići. Nije kao da kasnimo sat i po vremena

-Nije bitno.

Nasmiješim se a on ispreplete naše prste te izađemo iz kuće. Uđemo u auto i krenemo prema kućici na jezeru. Naslonim se na sjedalo dok mi je hladni vazduh udarao u lice. Osjetim lagano lupkanje po mom ramenu te zbunjeno pogledam oko sebe. Svjetlost sunca je zamijenio mjesec.

-Princezo? Stigli smo

Kaže te prepoznam dvored četinara na prilazu. Ispred se nalazio stari hrast ispod kojeg je bio stol s klupama odmah pored mirne površine jezera. Svjetla su svijetlila iz kuće objašnjavajući mirnu vodu

-Zašto me nisi budio?

-Zašto bih te budio? San ti je bio potreban

Zahvalno mu se nasmiješim te izađemo iz auta. Primjetim još dva pored našeg

-Zar je još neko došao?

-Možda Miloš i Milan. Vladimir ih je zvao valjda

-Ono u bolnici.. niste se baš slagali zar ne? Zašto?

-Pa prijetio mi je da će te odvesti od mene a to nisam mogao dopustiti

-Ne može me odvesti od tebe. Ne može protiv moje riječi

-Znam. Sada se smiri. Sve je dobro. Sad smo mi dobro i nema potrebe da ideš igdje

Klimnem glavom te ga zagrlim. Ne bih mogla podnijeti da smo odvojeni. Toliko sam se naviknula na njega da je on postao moja stvarnost. Čitav moj svijet se vrti oko njega

-Hej vas dvoje golupčića! Ostajete tamo stajati ili idete jesti? Rado ću pojesti vaš dio

Pogledam prema vratima te se nasmiješim Milanu. Stomak mi se oglasi te se Teodor nasmiješi

-Evo nas idemo

Dovikne Milanu te krenemo prema kući. Kada dođemo do njega, njih dvojica se rukuju a ja Milana lagano zagrlim

-Gdje ste se toliko zadržali?

-Gužva u prometu

On klimne glavom iako nam nije povjerovao te uđemo u kuću. Dobro poznati drveni pod te visoki strop s drvenim gredama. Uđemo u kuhinju te kažem jedno hej svima njima. Elena i Robert nas uopšte nisu niti primijetili već su nešto između sebe pričali. Njegova ruka je bila na naslonu njezine stolice dok se igrao njezinom kosom. Ponovim glasnije hej te me napokon pogledaju

-O hej. Stigli ste napokon

Robert kaže te sjednemo nasuprot njih dok je Maria užurbano hodala oko nas. Krene donositi hranu a ja krenem ustati

-Ako joj želiš pomoći, bolje nemoj

Elena se oglasi te je pogledam

-Zašto?

-Mene je krenula u top strpati zbog toga što sam krenula namjestiti tanjure.

-Sve voli sama raditi

Djed se oglasi a ja slegnem ramenima te sjednem. Ubrzo se ispred nas nađe mnoštvo hrane te mi se sline nakupe u ustima od samog pogleda na hranu. Naspem si čašu soka od naranče pa krenem jesti dok su oko mene svi pričali. Pređem pogledom preko njih sviju. Ovako sam uvijek zamišljala porodični obrok i porodičnu atmosferu. Uhvatim Teodorov pogled te se lagano nasmiješ im dok je neizmjerna sreća počivala u mom tijelu.