Mezimica

drugo poglavlje

•Ikonija•
Trznem se nakon što  telefon za vibrira na stoliću pored mene podsjećajući me da je šest sati i da se moram spremiti za školu. Ustanem te sa fotelje koja je bila pored kreveta uzmem prethodno pripremljene crne hlače i crni duks. Svijetlost koja je dolazila s prozora mi je davala taman toliko slobode da se mogu kretati po sobi ne paleći vještačko svijetlo. Nekoliko puta prođem prstima kroz kosu te je zavežem u visoki rep. Uzmem ruksak s fotelje pa izađem iz sobe. Siđem u prizemlje gdje me na trpezarijskom stolu dočekaju četiri tablete u društvu čaše mlake vode po kojoj su se uhvatili mali mjehurići. Odmahnem glavom nakon što ih popijem. Tromim koracima odem u kupaonicu gdje operem zube nakon čega se vratim u kuhinju. Sjednem na kauč i provjerim društvene mreže koje mi i nisu nešto značile u životu. Nakon što je na satu pisalo 6:20 ustanem i uzmem ruksak. Krenem prema stanici na kojoj se ubrzo pojavi autobus koji me svako jutro vozi do škole. Put do grada mi je prošao u magli uz sviranje muzike u mojim ušima. Napokon dođemo do moje stanice na kojoj izađem s nekolicinom drugih učenika. Izvadim slušalice iz ušiju pa ugasim tonove na telefonu. Krenem prema školi dok su mi ruke bile u džepovima duksa a pogled uperen u trotorar po kome sam hodala. Suzbijem vrisak na usnama kada me neko uhvati za ruku. Sretnem pogled tamnih očima koje su bile duboke poput crnog bezdana. Čvor mi se zaveže u želucu pa glasno progutam

-Ispalo ti je ovo

Dam si još nekoliko trenutaka da mu proučim facu nakon što progovori. Kratko ošišana kosa s strane dok su mu šiške nemarno padale na čelo. Spustim pogled na njegovu ispruženu ruku gdje ugledam svoje bijele slušalice

-Hvala vam

Uzmem ih strogo pazeći da nam se prsti ne dotaknu. Slušalice strpam u džep te još jednom klimnem glavom u znak zahvalnosti

-Mogu li znati tvoje ime?

Kaže nakon što se okrenem. Pogledam ga preko ramena pa se nakon nekoliko trenutaka razmišljanja ipak odlučim odati svoje ime

-Ikonija. Mogu li ja znati vaše?

-Reći ću ti ga jednom drugim prilikom

Progovori uz smiješak na usnama što me zbuni do samih granica zbunjenosti

-Zar će biti druge prilike?

Kažem dok su mi se obrve mrštile a usne bile skupljene u grču

-Da li bi voljela da bude druge prilike?

-Ne znam. Možda?

Stidljivo progovorim dok sam u sebi proklinjala sebe i svoj brzopleti jezik

-Onda će je sigurno biti.

Okrenem glavu da ne vidi crvenilo mojih obraza pa krenem prema školi

-Usput, zovem se Teodor.

Progovori iza mene dok me je pratio u stopu. Išao je iza mene dok sam marširala prema školi i dok je u meni gorila želja da ostanem sama

-Jako lijepo ime

Kažem više za sebe ali me ipak čuo što zaključim po tihom smijehu iza sebe

-Kada imaš vremena da se nađemo?

-Ko je rekao da ćemo se naći?

Kažem pa se na peti okrenem prema njemu. Sagne se tako da su nam lica bila u istoj ravni te se osmjehne kutom usne

-Ja kažem

-Ne fali ti samopouzdanja izgleda

-Kada nešto želim, onda se potrudim da to i dobijem

Pogledam ga u oči dok su mi obrazi dobili još tamniju crvenu boju a želja za trenutkom samoće bila sve veća i veća

-Ne znam hoćemo li se naći zato što nemam vremena

-Ni poslije škole?

-Poslije škole moram na bus ili ću zakasniti

On poraženo klimne glavom te šutne kamenčić koje se dokotrlja do moje noge. Sagnem se pa ga obuhvatim prstima i snažno stisnem

-Ali vidjeću šta je u mojoj moći

Brzo se nadodam na prethodnu rečenicu dok sam se osjećaja loše jer sam ga tako brzo otpilila

-Vidimo se Teodore

On se osmjehne te klimne glavom a ja krenem prema školi. Šta se upravo desilo? Momak kome samo ime znam me pozvao van? Indirektno. Osmijeh mi je titrao na usnama dok sam hodala prema školi. Onaj čvor u želucu mi se još nije odvezao te sam imala osjećaj da ću povratiti one tablete od jutros. Dođem do škole pa uđem u istu dok je galama vrištala oko mene i odvlačila mi pažnju s tijeka mojih misli. Na klupi vidim svoju najbolju prijateljicu kako sjedi te krenem prema njoj. Dođem do nje nakon čega se srušim na crvenu klupu pored istog takvog stola

-Zašto si tako crvena?

Ispričam joj šta se desilo nakon čega ona počne udarati rukom od ruku dok joj je osmijeh titrao na usnama

-Definitivno ima da ideš na taj spoj, izlazak ili šta je već to

-Ali ne znam ko je on niti čime se bavi. A uz to, izgleda starije od mene

-Važno je to što se on tebi sviđa

-Nisam to rekla

-Oči te odaju. Znam te jako dugo

Osmjehnem se ali mi osmjeh spadne s usana nakon što postanem svjesna činjenice da mu samo znam ime. Kako mi to može pomoći?

-Ali kako da mu se javim kad nemam niti broj telefona niti išta drugo što bi bilo od nekakve pomoći?

U tom se trenutku oglasi moj telefon s novim porukom na instagamu. Raširim oči u šoku nakon što ugledam njegovo ime i sliku na ekranu

-On je. Napisao mi je poruku

-Iii? Šta kaže?

Otvorim poruku te se još više za crvenim nakon što pročitam njezin sadržaj

- "Znam da ćeš pristati. Čekam te u ***** oko 12h. Nadam se da ćeš se pojaviti." I smajlić koji šalje pusu

-O moj bože! Moraš se pojaviti tamo. Daj da mu vidim profilnu sliku

Dodam joj telefon te ona raširi oči u čudu. Počne klimati glavom

-Definitivno se moraš pojaviti. Definitivno

-Ali ne mogu izostati sa zadnjeg časa. Šta ću reći svojima? I sama znaš kakvi su po pitanju svega..

-Znam. Pokrivaću te. Nastavnicu ćemo lako smotati tako što ćemo reći da moraš raditi neki plakat s mnom

-Neće to proći

-Ako ništa, nastavnika fizike ću smotati da ti je muka i da ti on opravda odsustvo

-Kako ćeš to uspjeti?

Ona se osmjehne kutom usne pa rukom  zabaci kosu unazad. Nasmijem se i ja jer znam da ono što ona zamisli, to se i ostvari. Ustanemo te krenemo prema sali za fizičko dok je zvono za početak časa pištalo u mojim ušima.