Mezimica

dvadeset drugo poglavlje

Parkiram auto na proširenje pored ceste pa izađem iz istog. Krenem prema plaži te odahnem kada ugledam crnu siluetu kako sjedi pored mirne površine vode. Pošaljem Eleni i Robertu poruku da sam je našao te ugasim telefon i krenem prema njoj. Tek kada sam sjeo pored nje, primjeti da sam došao

-Kako si me našao?

-Nisi htjela biti nađena?

Odmahne glavom te ponovo pogled prebaci na rijeku tako da joj je vjetar mrsio kosu

-Zašto si pobjegla?

-Ti ne razumiješ mene a ja ne razumijem tebe

-Ja sam budala Ikonija

-Ni slučajno nemoj kriviti sebe. Ovdje sam glavni krivac ja. Očekujem da me razumiješ a ja kao prvo se ne trudim razumjeti tebe. Nisam naučila da se neko iskreno brine za mene. Usuđujem se reći, da me voli. Godinu dana živim bez ljubavi. Kroz najteže trenutke sam prolazila sama. Ne tražim od tebe da me u potpunosti razumiješ već samo malo više razumijevanja u tim situacijama. Ne mogu se ponovo odjednom naviknuti na to

-Razumijem te. Žao mi je što sam se izderao na tebe u bolnici i što sam se ponašao onako sebično u autu i kod kuće. Ja te volim Ikonija. Volim te i ne želim da se osjećaš kao da me iskorištavaš

-Volim i ja tebe

Kaže te mi se privuče u zagrljaj. Podignem njezinu glavu te spojim naše usne u dug poljubac. Ruke stavim na njezine hladne obraze te tako produbim poljubac. Njezine usne su imale slan okus zbog suza dok su bile hladne kao led

-Ti se smrzavaš

Progovorim nakon što odmaknem usne od njezinih te se dignem s hladnih kamenčića i pijeska. Podignem je sebi u naručje nakon čega ona ruke sklopi oko moga vrata

-Znaš da se ne smiješ umarati? A koliki si samo put prešla

-Naviknula sam na to

Odmahnem glavom te je poljubim ispod uha. Otvorim suvozačeva vrata te je smjestim na sjedište i zavežem pojas. Prođem ispred auta i uđem u isto. Momentalno upalim grijanje jer je promrzla pored rijeke. Krenem prema kući dok se ona sklupčala na sjedištu

-Da li ti je hladno?

-Malo ali sama sam si kriva

Uzmem njezinu ledenu šaku u svoju te je prinesem usnama i poljubim. Pogleda me tirkizno plavim očima te se nasmiješi. Uzvratim joj osmjeh te dođemo do kuće. Izađemo iz auta te je podignem u svoje naručje

-Za danas si i previše hodala. Od sada strogo mirovanje i ležanje u krevetu

-Na zapovjed doktore

Nasmije se pa uđemo u kuću gdje nas dočeka Robert

-Odbjegla princeza se vratila

Kaže a njezini obrazi dobiju tamno crvenu boju. Sakrije lice u moj vrat što me natjera da se nasmijem. Robert klimne glavom uz smiješak na usnama

-Ja vas sada napuštam jer je jako kasno. Vidimo se nekom drugom prilikom

-Vidimo se

On izađe iz kuće s ona podigne pogled te zijevne

-Nekome se spava

Klimne glavom te krenemo uz stepenice. Uđemo u sobu te je stavim na krevet. Skine jaknu i patike te majicu. Povuče tajice te sve to složi na jednu hrpu. Skinem košulju te pruži ruke prema meni

-Trebaš nešto princezo?

-Tvoju košulju. I tebe

Nasmijem se te joj je pružim košulju. Ona je obuče te zakopča samo dva dugmeta i pusti kosu. Kurac mi se digne od tog prizora te odem i ugasim svjetlo. Skinem hlače i obučem običnu trenerku te njezinu odjeću stavim pored svoje. Legnem na krevet nakon čega se ona sklupča uz mene. Ruke obavijem oko nje te se počnem igrati njezinom kosom. Shvatim da mi samo ovo treba u životu da bih bio sretan. I ništa više.