What I did for love

Part 41

*slijedeci dan*

Ustajem iz kreveta prije Harrya, te sidem u kuhinju. Tamo zateknem tatu s Liamom kako nesto prica.

"Jutro" pozdravim zijevajuci.

"Hej Hanna" kaze Liam te me poljubi u obraz. - "Je li bolje danas?" - upita me.

"Ne znam, nije jos budan s obzirom da cijelu noc nije nista spavao" kazem te pogledam ima li kave i natocim si u salicu. Cujem da netko silazi prema dolje i uocim Karen. Sva je u zurbi i ne zna kud bi prije sa sobom.

"Sprovod je sutra,pozvani smo" napokon Karen progovori.

"Sutra?" Cujem Harrya kako se oglasio. Svi ga gledamo, a on polako silazi po stepenicama.

"Da,je li to u redu?" Upitam ga makar vise ne mogu utjecati na datum.

"Da,sto ja tu vise mogu." Kaze sjetno te mi se srce slama dok ga ovako gledam. To je veliki gubitak za njega, pogotovo Perrie,a i ja sam jucer zaplakala. Jebene utrke! Prvo je Harry skoro izgubio zivot u njima, i opet se nastavio baviti time,a sad Zayn gubi zivot zbog toga. Ako stvarno Harry ni sada ne zaboravi proklete utrke, ja cu zaboraviti njega. Sjednemo svi oko stola jer je Karen pripremila dorucak. Doduse,u kuci vlada jako tuzna atmosfera a postane jos gore kada moj otac progovori.

"Harry,uvjeren sam da ce s vremenom biti bolje, bas kao sto je Hanni bilo. Malo po malo, i zaboravila je na svoju majku" kaze te vrati pogled na svoj tanjur. Ova recenica koju je upravo rekao me pogodila, i to onako kao nikoga do sada. Na trenutak pokusam ne reagirati,ali onda spustim salicu koji sam prethodno drzala u ruci i podignem pogled. Svi ocekuju moju reakciju,to je vidljivo, a ja samo sto ne eksplodiram.

"Sto si ti sad rekao?" Pogledam tatu i prostreljim ga pogledom.

"Hanna.. Ja.. Pa dobro nisam bas tako mislio" kaze u svoju obranu, ali ja tocno znam sto je mislio.

"Da jesi,znam tocno sto si mislio. Kako mi mozes reci da sam svoju vlastitu majku zaboravila?! Bez uvrede Karen,ali mama je samo jedna i nikad nitko ju nece zamjeniti. Ni vrijeme to ne moze promjeniti." Kazem te ustanem od stola. Pun mi je kurac sprovoda,losih scena u mom zivotu i ostalim stvarima koje me dovode u psihicku nestabilnost. Legnem natrag na krevet i placem. Pustim suze da ucine svoje jer znam da Harry nece doci. On je povrijeden kao i ja trenutno, i jedino sto moze je plakati sa mnom. No, zacujem kucanje na vratima. Liam ude. Kao sto rekoh,Harrya trenutno ne mogu ocekivati ovdje.

"Hej" kaze te nastavi hodati do mog kreveta te sjedne na rub.

"Znas da tata nije tako mislio. Hajde, nema trenutno mjesta i za svade, spomenuo je tvoju mamu misleci da nisi toliko osjetljiva na nju vise, ali dokazala si suprotno i sad bi Harry mogao misliti da nisi ni spremna trpiti njega ovakvog nikakvog." Kaze te mi proradi savjest. Ostavila sam Harrya dolje s mojim glupavim tatom i Karen koja je dobra u dusi,ali zna imati dug jezik.

"Sto radi on dolje" upitam ignorirajuci sve rijeci koje je prije rekao.

"Gleda u prazno, ne slusa nikoga i ne zeli nista pojesti. Iskljucen je,skroz" kaze te mi se opet vrati ona bol oko srca koju sam osjetila kada sam ga vidjela kako silazi po stepenicama. To nije moj Harry,0n je duboko zakopan ispod onog tuznog pogleda. Netko pokuca i shvatimo da je Harry. Gleda u pod ne razmisljajuci o nicemu. Zatim digne glavu i obrati nam se.

"Idem kuci, vi ionako imate dosta svojih problema, ne trebam ti jos i ja,Hanna" kaze ali ja ne mogu i ne zelim prihvatiti rijeci koje je on izgovorio. Nije u stanju nikamo ici, a kamo li sjesti za auto.

"Ne, to nije istina. Ti ostajes sa mnom" kazem tvrdoglavo i ne dozvoljavam mu da otide. Pobrisem suze sa svojih obraza,ali napravim nagli trzaj rukom te me zaboli dio na kojem je zavoj.