What I did for love

Part 12

Hanna's POV

Izlazim iz Liamovog stana i imam osjecaj kao da ce se nesto lose dogoditi. Naime,idem do Marcela po stvari koje su mi ostale kod njega,a ako Harrya nema,malo cu ostati s Ash i njm. Samo molim Boga da ga nema,jer mi ne treba veci stres u zivotu nego sto ga imam nakon onog sto mi je doktor rekao da je mojoj mami skoro srce stalo. Predahnem,te udem u Liamov auto. Htio je ici samnom,ali sam rekla ne,za slucaj da Harry ne naleti jer se ne podnose.

Dodem do Marcela i Ash te pozvonim. Osoba koja mi otvori vrata je ipak samo Marcel i predahnem.

"Marcel" kazem te se nasmijem.

''Harry je otisao posjetiti tvoju mamu,sto ti nisi isla do nje?" Upita me.

"Ne,danas nisam imala nekakvu zelju gledat ju takvu,jucer mi je bilo dovoljno." Kazem te kimne glavom i udemo u njegovu sobu gdje se nalazi i Ash.

"Hej'' pozdravimo se.

"Znas,moja mama je tuzna sto vise ne dolazis tu. Skroz je bilo super kad ste se ti i Harry onak zajebavali i sve,a sad je samo sranje nastalo'' kaze te udahnem.

"A pricaj mi o tome'' kazem.

Sjednem na krevet do Ash te joj pokazujem slike s Liamom i ne znam koju da stavim na stranicu da Harry vidi. Dogovaramo se,i odlucimo se za jednu sliku gdje me poljubio u usta. Mi smo onako,psp,ali cini mi se da on hoce nesto vise. No,bilo kako bilo,stavit cu tu sliku.

Objavim sliku,te lajkovi pristizu,a medu njima je i Harryev.

"Lajkao je" kazem.

''Bas si bezobrazna" kaze Marcel ali ja sam tog svijesna i mislim da zasluzujem biti takva nakon takvih stvari sto je napravio.

"Da ti mene ostavis u krevetu,ja bi ti se puno gore osvetila" kaze Ash. Njih dvoje su mi tako slatki, ponekad pozelim biti na njezinom mjestu, i zaljubiti se u dobrog,a ne loseg brata.

Stigne mi obavijest,ali Ash je brza i uzme mi mobitel iz ruke.

"#Hanna18 Debil(ica) s jebacem." Ash procita i prasnem u smijeh. Drago mi je da je ipak vidio,a to sto me nazvao debilom,volim to.

''Evo sad bar znas da jos nije usao unutra,jer je rekao da ce mi javiti kako ti je mama" kaze te kimnem glavom. Presretna sam sto je komentirao,skacem u sebi od srece.

....

Vec 2 sata gledam Marcela i Ash kako se ljube i ovo postaje dosadno. Hocu doma. Hocu i ja nekoga tako ljubiti. Znam da mogu Liama jer smo psp,ali zelim nekoga tko nikad nije bio moj a to je Harry. Mozda je bio moj kojih pola sata dok me jebao,ali to je najduze.

"Moze dosta tog ljubakanja? I zasto ti se Harry ne javlja? Posjete su gotove,a ne zove te." Kazem zivcano i Marcel uzme mobitel i utipka Harryev broj.

''Evo,zovi ga" kaze te mi pruzi njegov mobitel,ali se ipak on javi. Otide van iz sobe i ne preostane mi nista drugo nego pricekati.

Marcel's POV

''Pa dobro sto ne javljas kako joj je mama" kazem dok se javljam Harryu.

"Marcel,sad je umrla. Morao sam ostati duze,gledati hoce li ju spasiti,ali nema je  vise. Nemoj joj nista govoriti dok ne dodem,ona i ja imamo nesto sto mislim da ce joj sada najvise trebati." Kaze te sam sokiran. Uvijek sam mislio da ce se ta zena izvuci,ali ocito joj ne ide u zivotu,a Hanna... bojim se kako ce reagirati.

''Miislim da te nece ni pogledati kad dodes"kazem.

"Morat ce ako zeli znati sto joj je bilo s mamom. Ajde,sad dodem'' kaze te prekine.

Odahnem i vratim se u sobu. Hanna me gleda nestrpljivo,a i da mi je Harry rekao da joj kazem to,ne bi mogao,jer sam slab na njene suze,to me pogodi vise nego ista.

"I kako je?" Upita me.

''Nije mi htio nista reci,sad ce doc pa ce ti rec'' kazem.

"Pa ja ne vjerujem da ste mi sve ovo smjestili! Znala sam da je nesto sumnjivo cim smo se tu trebali druziti! Mrzim vas,bas vas mrzim!" Uzvikne ljuto. Pokusavamo ju smiriti,ali ne ide. Divlja,dere se,onda side dolje uzme torbu i krene prema van.

Hanna's POV

Trcim dolje i uzimam stvari planiraci otici. Taman da otvorim vrata,otvori ih Harry. Pogledam ga,fali mi. Uzasno mi fali barem onaj stari prijatelj Harry. Ima nekakvu tuznu facu dok me gleda.

"Evo sto ste napravili! Bas vam hvala! Znate da ga ne zelim vidjeti,i vi ste uporno napravili sve da ga vidim! A tebi sam rekla da mi se ne priblizavas,i da me pustis na miru,ali ovjde svi po svome nesto rade!" Zaderem se. Zivciraju me i ljuta sam na njih.

''Mogu sad ja nesto reci??'' Upita me Harry a meni se koza  najezi od njegovog hrapavog zvuka glasa.

"Slusam'' kazem te vidim da Harryu nije ugodno. Dode do kuhinje,a ja i dalje cekam u hodniku da on kaze sto mu je.

''Ne,cekaj,sto ti imas meni govoriti,kad tebi nije stalo do mene???? Mene onda isto bas boli briga ako te neka cura sjebala,jer zaboravljas da si ti mene sjebao!" Kazem i ispusem se. Predahnem.

"Daj zeno,smiri se!'' Kaze Marcel ali ga samo prostreljim pogledom.

"Hanna,ja... znas da mi je zao zbog svega,ali pustimo sad nas odnos na miru. " kaze pa zastane. Zasto mi ne moze nista do kraja reci?????

"Ja ne zelim slusati tvoje isprike i zato idem'' kazem i otvorim vrata.

"Cekaj'' uzvikne Harry,ali brze bolje izadem iz kuce i udem u auto. Krenem prema doma, danas hocu biti doma,makar morala gledati onog ljigavca od mog tate.

Zazvoni mi mobitel te ga zivcano primim i javim se. Harry zove.

''Samo sam ti htio reci da ti je mama umrla. Ako zelis bilo kakvu pomoc, tu sam, mogu bit tvoje rame za plakanje.'' Kaze te prekinem. Pogledam datum na mobitelu. 3.4. Nije prvi april. I mama mi je stvarno umrla.

Stanem sa strane i parkiram auto. Nazovem Marcela da dode po mene jer nisam u stanju voziti. Marcel pristane, i poslusa moju zelju da dode sam.

"Cijelo vrieme sam ti to htio reci" kaze te me cvrsto zagrli. Gledam zamisljeno u jednu tocku i ne vjerujem da se ovo meni dogada. Zelim se progutati u zemlju,nestati,prerezati si zile,bilosto.... al neide mi u glavu da cu se ujutro probuditi i da mi nitko nece reci 'Bok Hanna,kako si' i stvari koje je govorila moja mama.

"Jesi dobro?" Upita me Marcel. Kimnem glavom i pogledam kroz prozor uocivsi da smo dosli u kucu.

"Da ostanem?" Upita me opet.

''Ne moras,moram biti malo sama" kazem nesigurno a Marcel me cvrsto zagrli i imam osjecaj da je poceo plakati

"Zao mi je, al ne mogu te gledati takvu,moram biti siguran da ces biti dobro'' kaze.

''Ma hocu,samo trebam mira" kazem jos koliko toliko smireno a onda udem u kucu.

Legnem se na krevet i zagrlim jastuk. Pocnem glasno plakati,jecati,uzvikati,jer si ne mogu dozvoliti da sam pustila mamu da umre. Uzasno mi je,i sad hocu samo da me netko cvrsto zagrli i kaze da mi je mama dobro. Sad ostaje isplanirat sprovod i sve,a to cu joj morati prirediti,barem neki oprostaj da imamo.