On ✔

Priznanje

OBAVIJEST!

Najprije se želim ispričati svima koji čitaju priču, jer sam je malo zanemarila u posljednje vrijeme, nekako nemam dovoljnu dozu volje i inspiracije za pisanjem, pa sam odlučila objavljivati nastavke tek kada budem 1000 % sigurna da su u redu, ne želim objavljivati gluposti napisane u dva sata, nadam se da me razumijete i da ćete mi oprostiti ;)

Uživajte u nastavku, lya ♥

Gledam u Ryanov zapanjen izraz lica i već sam pomalo zabrinuta, već pola sata nije ništa rekao, samo me promatra i teško guta slinu.

Da, priznala sam mu da sam Iva, prava Iva, što se da zaključiti iz njegove reakcije.

'Zašto to radiš?'

Napokon je progovorio fiksirajući svoj pogled na moje oči. Iz nepoznatog razloga osjećala sam sram, što nikako nije bilo ispravno, ja sam trebala biti ta koja će njega ispitivati, a ne obrnuto.

Sarkastično sam se nasmijala i skinula jaknu. Vrijeme je za razgovor, koji bi mogao dugo potrajati.

'Ryan, nakon svega to me pitaš?'

Spustio je pogled posramljeno.

'Ništa u stilu, kako si Iva?, kako ti je bilo bez mene?, ništa od isprike?'

Razočarano sam dodala, imam pravo znati

'Gledaj.. bio sam mlad, sa društvom sam radio gluposti, ti si zapala u jednu od njih.. kunem ti se da te nisam želio povrijediti.'

Skrenula sam pogled u stranu jer ga nisam mogla gledati, nisam mogla gledati njegove usne kako i dalje sipaju otrovne laži.

'Nisi me želio povrijediti??? Vjerovala sam ti, iznevjerio si me na najgori mogući način.. zašto baš ja Ryan? Zašto ste odabrali baš mene?'

Počela sam histerizirati pa sam se zaustavila sama prije nego što sam popucala po starim šavovima.

'Sluvajno Iva, nitko od nas te nije znao do te večeri'

Nervozno sam lupkala prstima po stolu i čekala slijedeću glupost.

'Ne znaš šta si mi napravio  jel da? Ti toga još uvijek nisi svjestan?'

Uzdahnuo je nemirno i približio mi se.

'Znam Iva, dečki su mi rekli.. nisam znao da ti je bilo tako teško.. nisam kriv, ja sam samo..'

'Dosta!'

Viknula sam i ustala ljutito od stola. Pravi me budalom.. misli da ću povjerovati u njegovo pokajanje i sranja koja sipa kao od šale.

'Iva!'

Povikao je i on, nekoliko ljudi za obližnjim stolom su nas znatiželjno gledali.. predstavu u režiji Ryana Guzmana.

'Ne obraćaj mi se više. Imala sam namjeru osvetiti ti se, ali znaš što? Nisam nečovjek poput tebe.. znam kako bi se osjećao poslije i to nije ono što želim.. nakon svega želim ti sve najbolje, ali daleko, što dalje od mene. '

Odgurnula sam ga te samouvjereno i ponosno izašla iz kafića.

Srce mi je željelo iskočiti kroz usta od uznemirenosti i svih sjećanja koja su navirala.

Smirila sam se udahnuvši svježi zrak u pluća.. osjećala sam kao da sam skinula nekakav teret i olakšanje koje je potom nastupilo davalo je dojam kao da ću poletjeti.. voljela sam takav osjećaj.. znala sam da sam napravila ispravnu stvar.. samo što se srce nije slagalo sa razumom.