On ✔

Oprost

Ležim na neudobnom bolničkom krevetu i gledam u strop.. svjetlost nije jaka pa ne pretstavlja nikakav problem za oči.. ono što jest problem je to što ne znam kako sam se našla ovdje..

Zadnje čega se mogu prisjetiti je da sam bila sa Ryanom, a onda.. onda ništa.

Otvaranje vrata trznulo me iz misli, pokušaja da se prisjetim nečega.. na vratima su stajali moji roditelji, otkud oni ovdje?

Mama se za sekundu stvorila pored mene, dok je tata pričao sa Ryanom. Još uvijek je tu?

'Iva, jesi dobro? Boli li te nešto?'- pomazila mi je kosu dok sam se ja spremala na odgovor no samo sam kimnula glavom.
Koliko god mi je bilo drago vidjeti ih, još više sam se obradovala vidjevši Ryana.

'Kako si mala?'- tata je prišao i poljubio me u čelo.

'Zabrinula si nas.. doktor na telefonu je rekao da si u životnoj opasnosti. Ne znaš koliko smo se uplašili.'- mama je objasnila ono što mi nikako nije dolazilo u glavu.

Smrknula sam se pokušavajući probaviti tu informaciju.

'Što je bilo? Ne mogu se sjetiti ničega?'

Pogledala sam ih sve redom. Šutjeli su neko vrijeme, a onda je Ryan prekinuo šutnju izlaskom iz sobe.
Nisam shvaćala ni to.. ništa mi nije bilo jasno.

'Mama?'

Okrenula se i milo me pogledala.

'Imala si nesreću. Tvoj prijatelj te doveo u bolnicu i bio uz tebe svo vrijeme..'

Spustila je glavu kao da mi prešućuje nešto.

'Ryan?'

Iznenađeno sam pitala, a tata je odgovorio kimanjem glave.

'Iva.. otkazao ti je jedan bubreg, hitno si trebala operaciju, mi nismo bili dostupni i Ryan je preuzeo svu odgovornost.. on, platio je tvoju operaciju i novi organ. Spasio ti je život.'

Ostala sam ukopana na mjestu dok su mi se tek izrečene riječi vrtile u glavi.

Kako je to moguće? Ryan mi je spasio život? A do prije nekoliko godina nije ga bilo briga za mene? Zar je počeo osjećati krivnju? Više sam se zabrinula zbog vijesti da je bio uz mene svo vrijeme i spasio me nego zbog one da su mi transplantirali bubreg.. pokušala sam se uspraviti, ali nije išlo, boljeo me pa sam ciknula. Mama je poskočila i pomogla mi namjestiti se.

'Znam da ti ništa nije jasno, razgovaraj sa njime.. on jedini zna što se dogodilo.'

Tata me umirio svojim glasom.

'Dođi Ines, ostavimo ju malo do odmori'- Uzeo je mamu pod ruku i izveo ju van iz sobe.

Suze su kao i uvijek prijetile da će me izdati.. nisam mogla vjerovati da bi on takvo što učinio.. i to još za mene?

Ryan kakvog sam poznavala nije bio niti malo nalik ovome danas.. izgleda da stvarno sa godinama dolazi i pamet, razum.

Srce mi je bilo puno kada sam vidjela kako ulazi u sobu.
Skočilo je u grlo i zaudaralo još jače.

'Kako si?'- podario mi je iskreni osmijeh.

'Dobro sam'- uzvratila sam isto.

Sjeo je do mene na krevet i odmjerio me. Tuga na licu je bila vidljiva na kilometre.

'Hvala ti'

Nasmiješio se i primio me za ruku.

'To je najmanje što sam mogao učiniti'

Pogledala sam ga još jednom.. ovaj puta dublje, prodornije. Sviđa mi se ovakav Ryan, drago mi je da je shvatio grešku i što se opametio.

'To je puno, reci mi, koliko sam ti dužna?'

'Isto koliko i ja tebi za sve one godine srama'

Suspregnula sam suze još jednom i stisnula ga jače za ruku.

'Opraštam ti'

Pogledao me kao da ne vjeruje što je upravo čuo.

'Iva?'

'Da, dobro si čuo, oprašam ti'

Napokon se opustio i nasmijao na glas. Zagrlio me nježno i šapnuo...

'Hvala ti, do neba Iva.. nestvarno si dobra osoba'

Nasmijala sam se i uzvratila zagrljaj. Nekako, pluća su mi se napunila zrakom i prodisala sam.. imala sam osjećaj kao da letim, kao da.. kao da sam se oslobodila i bacila ogroman kamen sa leđa.
Shvatila sam da se iskreno pokajao, zato sam mu oprostila.. ali i dalje mi nije bilo jasno kako sam se našla u bolnici, kakva nesreća se dogodila?

'Kakva nesreća se desila?'

Pitala sam ga kada se bujica osjećaja stišala.

'Razgovarat ćemo poslije o tome, sada je najbitnije da se oporaviš'

Nasmijala sam se i s tim riječima zatvorila oči, dok mi je mazio kosu i nešto nerazmljivo pričao.