On ✔

Dobrodošla natrag!

'Eva, skoro su stigli.. što misliš kako će reagirati?'

Nasmijala se slatko.

'To su ti roditelji, što misliš kako bi mogli reagirati?'

Iskopirala je ushićeno lice moje majke što je mene natjeralo na smijeh.

Pogledom sam prošla po terminalu na aerodromu.. na istom ovome mjestu sam se do prije nekoliko mjeseci zaklinjala na osvetu Ryanu, sada iskreno žalim što sam se upustila u takvo nešto. Ponovno me izigrao, ponovno sam bila marioneta kojom je slobodno upravljao kako mu se prohtjelo. Lakovjerna sam.. sama sam si kriva za tu situaciju.

'Eva?'

'Um?'

'Hoće li mi trebati dugo da zaradim milijun dolara?'

Polila se vodom iz boce koju je imala namjeru popiti.

'Iva? Što smjeraš ponovno?'

Sumnjičavo je pratila što radim.

'Niiišta'

Razvukla sam vadeći cigaretu. Dugo nisam zapalila. Zapravo ne bi ni smjela, ali hej, ponovno sam slomljena potrebno mi je i nešto jače od cigarete.

'Znam te.. spremaš nešto'

Stala je pred mene primivši me za ruke.

'Molim te odustani od ludosti koju trenutno smišljaš'

Nasmiješila sam joj se lagano.

'Ne smjeram ništa samo mu želim vratiti novac kojim je platio operaciju i sve ostalo.'

'Iva.. to je gotovo nemoguće.. milijun dolara je u pitanju.. u Hrvatskoj trebaš raditi čitav život da bi mogla vratiti toliko.. ako bi i to bilo dovoljno'

Poraženo sam sjela gledajući ju kako preuzima naše stvari.
Drago mi je što ju imam.. realna je i koliko toliko drži mi glavu iznad vode.

Zagrlila sam ju jednom rukom dok sam drugom vukla ogromni kofer izlazeći van gdje su nas čekali moju roditelji, nasmiješeni i sretni.

Dobrodošla natrag u svoj stari život!

Podsvjest je skakala sa pomponima u rukama dok sam ja pokislo i tužno kimala glavom.

Nadam se da ga više nikada neću vidjeti i da se više nikada neću osjećati ovako.

Ryan's p.o.v.

Pretražio sam čitav grad uzduž i poprijeko nekoliko puta, ali njoj ni traga ni glasa.. palo mi je na pamet da se možda vratila u Hrvatsku, no ubrzo sam odbacio tu misao jer preslaba je za putovanje.. prvih mjeseci nakon transplantacije mirovanje je najbitnije.

Nešto mi nije dalo mira pa sam ipak nazvao Luku da provjeri je li ondje.. ništa ne košta ako provjeri.. rekao je da će javiti kroz dan je li ju pronašao.

Sada se već polako brinem za nju, ne znam gdje je, je li uzela lijekove.. toliko toga sa sakupilo da nisam ni shvatio da je već odavno pao mrak..
Poraženo sam se vratio u stan u kojem do nedavno odzvanjao njen smijeh..

Kako jedna sitna laž može izazvati ogroman problem.. trebao sam joj reći istinu, makar sam ju želio zaštiti od brige i Melanie same.. ipak je pronašla put do nje.. gadura.

Legao sam na krevet još u trapericama i majici.. morao sam biti u pripravnosti ako mi Luka javi da je u Hrvatskoj, ne mogu dopustiti da to ovako završi.. ne želim ju pustiti, ovoga puta ne.

Pred svitanje zazvonio mi je mobitel.. Luka mi je potvrdio sumnju da je u Hrvatskoj.

Bio sam sretan što sam napokon saznao gdje je, ali istovremeno i tužan jer je to bio čisti znak da je ljuta i povrijeđena i da ne želi ćuti za mene.

Uzeo sam najpotrebnije stvari i pošao put zračne luke. Ne mogu čekati.. ona je bitnija od bilo čega, bitnija je od svega ostalog u mome životu, jedino ona je vrijedna borbe i sve moje pažnje.

(...)

Glasan smijeh dopirao je iz stana pred kojim stojim već nekoliko minuta i pripremam se na ono što slijedi.

Bojim se njene reakcije, dlanovi mi se znoje i pomalo već ludim od pomisli da sam ju povrijedio.

Pozvonio sam i pustio neka život  odradi svoje.. samo se nadam da će mi ona otvoriti.

Nedugo nakon što sam pozvonio otvorila mi je vrata raspuštene kose i sa osmijehom na licu. Dobro je! Olakšanje mi se razlilo cijelim tijelim i poletio sam joj u zagrljaj ali sam se sudario sa vratima koje mi je zalupila u lice.
Ljuta je.

'Din-don'- začulo se još jednom.. iz stana je dopro glas koji mi je govorio da se gubim. No, nisam ga poslušao. Sjeo sam pred vrata i uporno kucao na njih.. jednom od nas dvoje će dosaditi ovo.
Sigurna sam da će ona biti ta kojoj će prvoj.