Anđeo /h.s./

Prolog

Tužno je što su voljeli jedno drugo.
Ali oboje su bili premladi da bi znali kako voljeti.
(Antoine de Saint Exupery)

Avgust 2007.godine

Stigao je kraj još jednog paklenog, vrelog i lijepog ljeta, koje je ispunjavalo čitavu Englesku, kao i čitav Mančester. Nebo je bilo modro plave boje uz po koji maleni oblačić, no to nije sprečavalo sunce da širi svoju svjetlost i toplinu čitavim gradom. Svježim i toplim vazduhom je vladao lagani ljetni povjetarac, koji je činio dane savršenijim. Savršeni ljetnji dani su bile rijetki u Mančesteru, osim ovog ljeta, koje će zauvijek ostati u sjećanju osobama kojim je ovo ljeto i pružilo neke lijepe uspomene, koje se vrijede pamtiti, pa i do kraja života.

U jednom lijepom dvorištu, ispod velikog razgranatog drveta, na svježe pokošenoj zelenoj travi stajali su baš to dvoje mladih i provoditi svoje preostalo zajedničko vrijeme. Bašta, iza velike kuće sa fasadom krem boje, uvijek je mirisala i izgledala savršeno. Mnoštvo crvenih, bijelih, rozih ruža, lala pružali su ovoj bašti ono nešto što ne možeš tako lako da zaboraviš ili ignorišeš. Na prvi pogled se čini kao da tu živi neka žena koja uživa u cvijeću, no niko ne bi ni sumnjao da tu zapravo žive dva muškarca. Jedan četrdesetogodišnjak i jedan tinejdžer.

Baš taj tinejdžer stajao je naslonjen na drvo dok je pažljivo gledao djevojčicu pored sebe. Jeste da joj je dvanaest  godina, a njemu trinaest, ali su ipak djeca. Bar u ovom pogledu. Njegove zelene oči su se stapale sa njenim smeđim, koje su okružene  crnim trepavicama.

Držali su se za ruke dok su pokušavali da izbjegnu sve stvari koje im prave probleme. U tom trenutku su željeli da se fokusiraju samo jedno na drugo. U njihovim nevinim okicama se mogla vidjeti zaljubljenost, ali i trag tuge i boli. Ne žele da se rastanu! Bili su najbolji prijatelji, koji su povjeravali sve moguće tajne, a sada kada svako ide svojim putem mrze sebe što prije nisu rekli jedno drugome svoja osjećanja.

Osjećanja?

Hah, pa to su djeca!

To se tako činilo.

Ona ga je voljela, stvarno voljela, iako joj je bilo tek dvanaest godina. On je bio njena prva ljubav. U njega je zaljubljena već godinama i ta „ljubav“ nikako da popusti. Dok se u njegovom srcu krilo samo simpatisanje. On je bio jedan od onih „momčića“ u  Mačesteru koji su „obarali“ svaku djevojčicu  sa nogu. Imali su taj urođeni šarm, neodoljiv sjaj u očima i zarazan osmijeh, koji se lako ne zaboravlja. Ali on nije bio taj koji će se držati za ruke sa svakom, već samo sa onom koja mu znači. Nije nikada imao djevojku, kao ni ona momka, bez obzira na godine koje su imali. Nikada nisu ni sa kim podijelili više od jednog poljupca u obraz, mada su oboje bili zaljubljeni. Ona u njega, a on u neku djevojčicu iz njegovog razreda. To nije bila ta djevojčica koja stoji ispred njega i gleda ga sa malim suzama u očima i koja je mislila da će  iz ovog grada izaći bez ijedne najljepše i najupečatljivije uspomene u životu. No, izgleda da se prevarila.

Ni jedno ni drugo nije progovaralo niti jednu riječ, već su se samo gledali u oči i upijali svaki međusobni pokret, pogled. Čak je i treptanje ostavilo neki maleni trag u njihovim malim srcima, koja su kucala usporeno. Oboje su znali da će i ovom danu doći kraj, kao ovim silnim godinama provedenih zajedno sa mnogim igrama kojih su se znali igrati i satima.

Sve im je jasno, pogotovo njemu. Jasno mu je da mora napraviti jedan korak i zabilježiti svoje ime u njenom srcu. Morao je nešto ostaviti što bi ju uvijek sjećalo na njega i da ga tako nikada ne bi zaboravila. Voli ju! Voli ju kao prijatelja, a simpatiše kao djevojku, koja ga napušta.

Napravio je jedan mali korak i odmakao se od drveta, na koje je bio naslonjen. Primakao joj se i prislonuo svoje rumene i mekane usne njenima, koje su kao i uvijek imale ukus jagode. Polako i nespretno pomijeraju svoje usne dopuštajući svojim nosevima da se dodiruju. Oboje su uživali u tom svom prvom poljupcu, ma koliko oni bili smotani. Ipak su to djeca. Djeca koja su sada doživjela nešto što će zauvijek pamtiti. Čega će se uvijek sjećati i zbog čega će ponekad biti i tužni. Tužni što se više nikad neće vidjeti niti poljubiti. Tužno je to što se događa upravo djeci koja su tek stupila u stvarni svijet i koja tek odrastaju.

Zar da im ovakav bude pogled na ljubav?

Samo bol i tuga?

Nakon nekoliko sekundi su se odmakli jedno od drugoga, te se ponovo pogledali. Njene oči su bile još vlažnije od suza, dok se u njegovim krije samo tuga. Gledao ju je kao da je sve iščekivao kada će početi da jeca i plače, no to se nije dešavalo. Samo mu se još više približila i iz sve snage ga zagrlila. Uzvraćao joj je topao i mek  zagrljaj, kao da se pribojavao da će biti zadnji, a tako i ona.

Možda i hoće?

Možda im je ovo zadnji zajednički momenat, koji se više nekad neće ponoviti?

No, možda i nije?

Možda će se ponovo vidjeti? Zagrliti? Poljubiti?

Možda.

...... Hej, znam da niko od vas koji budete čitali moju priču neće obraćati pažnju na moje autorske note, ali ću ih ipak pisati. Ovo nije moja prva priča, ali jeste prva koju sam završila i koja još uopšte postoji. Priča je već završena ali ću ju postavljati  2-3 puta sedmično. Sve što pišem je moje originalno djelo i čak i ako vas nešto podsjeća na neku drugu, nisam ništa ukrala. Na početku svakog nastavka će biti citat koji treba da nagovijesti kakva će radnja biti u tom nastavku. Nadam se da ćete čitati i uživati u mom radu tako da vas molim da ostavite vote i komentar kako bih znala šta mislite :)

Ly ❤

B. xoxo