Anđeo /h.s./

Poglavlje 26 - "Još uvijek moje srce pripada tebi"

Dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, to nije ništa ozbiljno.
Kad ga počnemo voljeti zbog njegovih mana, onda je to ljubav.
(Sacha Guitery)

Ležala sam na krevetu pokušavajući da zadržim oči otvorene, ali uzalud. One se uporno i uporno sklapaju. Nisam mogla dobro da spavam jer sam čitavu noč imala jake stomačne bolove. Ne znam zbog čega, ali šta god da je nije dobro.
Rado bih sada spavala da mi nije Eddia koji je sjedio pored mene i igrao se sa autićima. Dadilja im ponovo nije mogla doći, pa sm ja ponovo uskočila protiv svoje volje. Volim ja Eddia ali sada nisam za ničije društvo.

Već je utorak, 19. septembar I na moje iznenađenje napolju je divno vrijeme. Sunčano je, ali nažalost nije toliko toplo. No, u svakom slučaju I onako ne vjerujem da ću da izlazim napolje s obzirom kako se osjećam. Svejedno je divno kada pogledaš napolje I vidiš sunce.

U nedjelju naveče me Harry dovezao kući nakon čitavog vikenda provedenog u njegovom stanu. I šta da vam kažem osim da sam se još više zaljubila u njega, ako je to moguće. Bio je toliko nježan I nije me pritiskao zapravo, nismo spavali poslije gubitka moje nevinosti. To je uredu jer ne želim da žurimo previše, a on me ionako ljubio cijelo vrijeme tako da je to zamijenilo sve ostale radnje.

Još samo šest dana do njegovog rođendana. Pripremljena jesam, djelimično. Nije sve dogovoreno, zapravo nije ništa, ali brzo ću ja to riješiti jer je sve ionako isplanirano. Problem za kupovanje njegovog poklona je još uvijek neriješen I na kraju ću završiti sa tim da mu kupim samo čokoladu. Nisam ni kreativna ni originalna za to.

"Kada ce doći Harry?" upitao me Eddie prekidajući moje misli.

Pogledala sam u njega i osmijeh mi se pojavio na licu kada sam vidjela da puže prema meni i liježe na stomak nekoliko centimetara dalje od mene. Uvukao se pod pokrivač i zijevnuo praveći slatku grimasu.
Stavila sam ruke oko njegovog tijela. "Brzo, srećo." odgovorila sam mazeći ga po kosi.

Zapravo, Harry dolazi sutra. Ne znam zašto zapravo, ali mi je samo rekao da budem spremna u šest sati I da će me tada pokupiti ako sam slobodna jer on u srijedu ne radi pošto klinci iz škole imaju predavanje o polnim bolestima I nemaju časove. Ne moram vam reći koliko sam srećna bila što svoj slobodan dan hoće da provede sa mnom.

"Hoću da se igramo autića."

Nasmijala sam se. "Igraćete se kada dođe."

"Puno sam ga se poželio." Rekao je I zijevnuo.

"Baš ga voliš?"

Klimnuo je uzimajući moj prst u svoju ruku i počeo da se igra sa njim. "Voliš li ga ti?"

Klimnula sam. "Da." tiho sam rekla.

"A on tebe?"

Moje srce je poskočilo. Kako je moguće da jedan četvorogodišnjak zna postavljati ovakva pitanja. Slegnula sam ramenima. "Ne znam. Šta ti misliš?"

Nije ništa govorio nekoliko sekundi nego je samo gledao u mene svojim plavim očima. “Mislim da te puno voli.”

“Po čemu to?”

Slegnuo je ramenima. “Zato što mi govori koliko si lijepa.”

“Stvarno?” pitala sam I ugrizla se za usnicu kako bih suzbila osmijeh.

Klimnuo je. “Kaže da ćeš ti da mi budeš snajka.” Rekao je I zbunjeno me pogledao. “Ja ne znam šta to znači.”

Zakikotala sam se I poljubila ga u čelo. “Ne slušaj ti njega. On ne zna šta priča.”

“Kaže da ćeš mu ti biti žena I da ćete imati bebe sa kojim ću se moći igrati.”

Odmahnula sam glavom. “Pusti ti njega.” Nisam mogla da izdržim a da se ne nasmijem ne mogavši da vjerujem da Harry stvarno tako priča o nama. A ja mislila da su nas naši roditelji već vjenčali.
Pomalo tužno me je pogledao, a onda tiho progovorio "Volio bih da se to desi."