Anđeo /h.s./

Poglavlje 14 - "Možda mi se samo sviđao dodir tvojih usana na mojim"

Ah, tiho! Kakva svjetlost prodire kroz prozor taj?
To je istok, a Julija je sunce. Izađi sada I udavi mjesec,
Što zavidan je, smoćen I blijed.
Od bijesa, što si ljepša ti od njega.” (Vilijam Šekspir)

Harry

U tom trenutku kada su te riječi napustile njene usta nisam znao gdje se nalazim. Kao da sam bio nedje izvan svog tijela I gledam budućnost. Već sam sada mogao da vidim kako mu razbijam glavu od cestu.

Ne znam da li sam više ljut ili uplašen. Nije tajna da ga ne volim zato što se interesuje za nju, ali tip se tek sad doselio ovdje. Mogao bi joj dosta toga nažao učiniti, sa čim ne bih mogao da živim, kao ni sa činjenicom da znam da sam mogao to da spriječim.

“Gdje su otišli?” upitao sam stegnute čeljusti.

“U bioskop nedaleko odavde.” Odgovorila je oklijevajući, no ipak je nastavila “Nicole mi rekla. Otišli su prije nekih sat I nešto. Ne znam da li će sada da se vrate kući ili ne.”

Rukama sam prošao kroz kosu; prvo jednom pa drugom. Srce mi je nabijalo u grudima dok sam pokušavao da shvatim kako da podnesem ovu situaciju I šta da uradim. Ne želim ju u njegovoj blizini. Želim ju što dalje od njega. Želim ju sad I ovdje kod mene. A ne u bijednom kinu, u zadnjim redovima kako gledaju neki romentični film I ljube se.

“Još nešto?”

Spustila je pogled I udaljila se za korak od mene. Ponovo je oklijevala kao da se plašim moje reakcije. Kunem se Bogom ako kaže da je spavala sa njim da ću da se ubijem. Prvo njega pa onda sebe. “Kaže da je bila jako uzbuđena I srećna što će se vidjeti sa njim.”

Tada sam se izgubio. Kao da su me njene riječi pogodile ravno u srce. Osjetio sam nepoznatu slabost u koljenima te sam se naslonio na svoj auto kako bih povratio snagu. Ne znam zašto se ponašam ovako. Ona I ja uopšte nismo zajedno niti smo na putu da budemo, ali ne mogu protiv sebe. Postao sam opsjednut njom. Postao sam jebena klinka koja se zaljubila preko ušiju u nekoga koga ona uopšte ne interesuje.

Postao sam ona.

Moja podsvijest je nažalost bila upravu. Oduvijek sam znao kakve osjećaje gaji prema meni, ali sam ih uvijek ignorisao. Nije bilo sumnje u to da li ju volim. Sam Bog zna koliko mi znači, ali ta ljubav nikada nije uzvraćena u istoj mjeri. Nije me zanimala na taj način, iako smo bili samo djeca od 13 godina.

Znao sam da nije bila ni srećna sa tom činjenicom da mi se ne sviđa na taj način, ali iako sam bio tek dijete znao sam da ju ne mogu povrijediti na taj način. Bila mi je najvažnije biće na svijetu. Još uvijek jeste. Više se brinem za nju nego za sebe, pogotovo sada kada sam se zaljubio u nju kao što se ona u mene prije deset godina.

Dobro se sjećam našeg prvog poljupca. Ne samo zato što je taj isti dan otišla I napustila me nego zato što je to bio I moj prvi poljubac. Htio sam da joj pružim nešto na što će se uvijek sjećati I kako me nikada neće zaboraviti, jer svi pamte svoj prvi poljubac. Šta da kažem, mislio sam da ju više neikada neću vidjeti. Uplašio sam se I pokušao sam da joj taj trenutak ostane u sjećanju.

Teško mi pada to što više ne obraća pažnju na mene, kao što nisam ni ja na nju. No, zaslužio sam sve od toga. Zaslužio sam da se ovako ponaša I da mi govori sve one riječi koje mi je rekla kada smo se svađali. Ponašam se samo ovako zato što je sa Jamesom. Nisam htio da priznam ništa dok sam ju imao samo za sebe. Ali sada kada ima neko drugi koga zanima sam shvatio koliko sam prokleto pogriješio.

Mogao sam onu veče da ne spavam sa Phoebe. Mogao sam da nastavim da ljubim Auroru I kada smo izašli iz onog toaleta. Sutradan sam mogao da ju pozovem da nešto zajedno radimo. Da odemo u bioskop, na kupanje. Mogao sam sada da budem ovdje sa njom. Da se ljubim u uglovima svake sobe ili da plešem sa njom kao I svi drugi parovi. Mogao sam da ju imam samo za sebe, kada god hoću. Mogao sam da ju usrećim.