Anđeo /h.s./

Poglavlje 18 - "Hoće da provjerim da li ga mrziš"

Ako nas ubodete, ne krvarimo li? Ako nas škakljate, ne smijemo li se?
Ako nas ubijete, ne umremo li? A, ako nam učinite zlo, nećemo li se osvetiti?
(Vilijam Šekspir)

Naredna dva dana provela sam usamljeno ležeći u sobi. Bila mi je užasna muka da sam povraćala cijele dane. Nisam jela jer mi želudac nije bio u stanju primate hranu od silne boli koja ga je iznenada zahvatila. Sve što bih unijela u organizam povratila bih zbog čega bih sebi umislila da ću postati anoreksična I umrijeti.

James nije napuštao lijevu stranu kreveta dok sam ja ležala okrenuta prema prozoru sobe kroz koji sam jasno mogla vidjeti kuću preko puta. Harry mi se nije javljao ni nakon mnogih poziva koja sam mu ostavljala. Nisam sigurna ni da li ih je vidio. Zbog moje nesanice koja me proganjala noćima čula sam njegovo auto kako dolazi u kasne sate I njegov glasan smijeh koji mi je parao uši.

Bila sam svjesna da ja nisam ja uzrok tog smijeha nego neka druga.

Kako sam znala?

Svako veče kada bi stigao upalilo bi se svjetlo u njegovoj sobi I kroz prozor bih ugledala dvije ljudske siluete. Djevojka koju je dovodio izgledala je lijepo gledajući ju kroz kapljice kiše koja je padala protekla dva dana.
Boljelo me gledajući ga sa nekom drugom djevojkom iako on nikada nije bio moj. Mogao je biti ali sam upropastila sve šanse. Čuvši moje tiho jecanje James ustaje svaku noć I zaklanja paravan na prozoru kako bi me poštedio prizora koji vidim. Harrya kako onoj djevojci radi sve što bih ja htjela da radi meni.
Kada sam se naredni dan probudila u dva sata poslijepodne, James me protiv moje volje stpao u auto I odvezao u bolnicu. Uzeo je auto od tate koji se spremao za posao kako bi me mogao spasiti da ne uvenem kao neka biljka. Obojica su bili zabrinuti, ali ja nisam. Nisam imala vremana da razmišljam o smrti kada mi je glavu ispunjavao samo Harry.

Nicole je bila kod bake koja je neprestano zvala I žalila se kako joj ne dolazimo. Na kraju se Nicole smilovala I otišla ali ne zbog bake nego zbog obećanog provoda sa Stefanom koji tata sigurno ne bi odobrio svaku noć. Nisam joj htjela kvariti zabavu javljajući joj da je njena sestra na samrti.

“Osjećam kako mi organi otkazuju.” Rekla sam Jamesu dok smo ulazili u bolnicu. Ignorisala sam poglede pacijenata, zaposlenih I posjetioca kada su nas pogledali. Ja, osušena djevojka u pidžami I prelijepi zgodni frajer pored mene.
Ironija.

“Molim te prestani sa tim. Nećeš umrijeti.” Prokorio me nakon što smo krenuli hodnikom kojim nas je uputila žena na recepciji.

“Naravno da neću. Zar misliš da bih ovako pričala da hoću? Mislim da ću dogurati bar do 23. godine.” Odgovorila sam pokušavajući da se nasmijem ali nisam uspjela kada sam se lagano zateturala unazad.

“Okej, sada me stvarno plašiš.”

Deset minuta kasnije našli smo se ispred doktora. Ležala sam na kožnom bolničkom krevetu zavraćene pidžame do ispod grudi koje nisu prekrivali grudnjaci dok mi je doktor radio ultra-zvuk. Inače bih se zasmijala od neugodnog osjećaja kada mi spravicom prelazi preko najosjetljivijeg dijela stomaka, ali sada nemam snage. Osjećam se kao u transu.

Doktor je bio prosječnih godina. Možda u ranim pedesetima sa sijedom kosom I sitnim očima koje su se činile veće kroz naočare. Koža mu je ostarjela, a ruke blago tresle. No, izgledao je bolje nego ja u ovom trenutku.
Nisam se mogla ni nasmijati kada je namigavao na to da li sam trudna. Heh, daj Bože da jesam ali djevica je moj izbor. Koliko su se samo Harry I ona zgodna gola smeđokosa djevojka zabavljali dok sam ja patila I umirala od boli.

Harry nikada ne bi mogao biti tata moje bebe. James, oba Jamesa, da ali Harry ne. Ipak smo mi dva previše različita karaktera da bismo upsjeli.

“Iz ove tačke gledišta imate malu upalu mokraćnjih kanada, ali ništa što svaka djevoka nema. Mogu ti propisati neke lijekove, ali to ti nema veze sa želudcom. Imaš malo pijeska u lijevom bubregu šta moraš da izmokriš.” Rekao je dok je pisao na recept dva lijeka koja moram piti.