Anđeo /h.s./

Poglavlje 1 - "Odgurni me ako ti je previše, malena"

Dvije najljepše zvijezde na nebu, nekim poslom sprečene,
Zamolile su oči njene da umjesto njih svjetlucaju malo,
U sferama njenima, dok se ne vrate. (Vilijam Šekspir)

Jun 2017. godine

Da li vi vjerujete u sudbinu?
Da li vjerujete da se sve u životu događa sa nekim razlogom?
Vjerujete li da se neke stvari jednostavno dese bez vašeg učinka u tome?
Da vas rastavi od voljene osobe čak iako vi to ne želite?
Ili vas spoji sa voljenom osobom čak i onda kada se tome najmanje nadate?

Ja ne vjerujem u to. Ne vjerujem u sudbinu. Nikada nisam. Sve što sam ikada radila u životu radila sam sa osloncem. Bila sam pripremljena na sve. Na gubitak ili na pobjedu. Ništa nisam prepustila slučaju. Ni naporno učenje u školi ili na fakultetu. Ne, ja se nikada nisam oslanjala na svoju inteligenciju već na svoj trud.

Svima nam je poznata priča o Adamu i Evi. On je pojeo zabranjeni plod sa drva Poznavanje dobra i zla i time nas sve osudio na grijeh. Time smo mi svi postali grešni. Bog mu nije odredio takvu sudbinu, već njegova slobodna volja. On je odlučio da posluša Evu.

Ja ne vjerujem da je sudbina hoće li mene sutra udariti auto ako ja pređem ulicu na crveno svjetlo ili ne učim i ne prođem ispite. Sve je moja volja.

Moja je volja hoću li ja prevariti momka ili ne. Hoćemo se rastati ili ne.

Ali znate šta u mom životu nije moja odredba?

Hoću li se ja sutra probuditi u Engleskoj ili u Mičigenu.
Prije devet godina sam se svako jutro budila u Engleskoj dok nije došao dan kada sam se probudila u Mičigenu. U potpuno nepoznatoj zemlji, gradu, kući. Budila sam se 3287 dana u istom krevetu okružena istim osobama, dok jednog dana moja sudbina nije stupila na snagu i već sljedećeg jutra našla sam se u Engleskoj.

Zašto? Nemam pojma.

Kako? Ne bih znala reći.

Odgovori na ta pitanja bili su zbunjujući. Nakon što su se moji razveli prije deset godina, moja sestra i ja smo bile primorane da odemo u Mičigen zajedno sa tatom kako bismo se privremeno mogli klonuti uklete kuće u kojoj je lebdio mamin duh. No, to privremeno se pretvorilo u deset godina.

Bili smo srdačno primljeni u susjedstvu tatinih prijatelja. Bilo je teško na početku prilagoditi se svamu nakon što je mama otišla i preudala se za bogatog muškarca s kojim je varala tatu neko vrijeme.

Tužno, zer ne?

Tata je brzo dobio mjesto u policiji, a moja sestra i ja u novoj školi. Tako se moja noćna mora pretvorila u san. Upoznala sam najvažniju osobu u mom životu, Jamesa. Moju srodnu dušu, koju sam morala ostaviti kada je tata pljesnuo rukama i već narednog dana našla sam se kilometrima daleko od njega.

Zašto bi meni bilo suđeno da letim na dvije strane svijeta?

Nije, zato što u nju ne vjerujem.

Vjerujem u stvari kao što su srodne duše. Da sudbina postoji i da me spojila sa Jamesom, zašto me onda rastavila od Harrya, koji je bio moja životna ljubav?

Vidite, čiste gluposti!

Sada, jako ironično, sudbina me spaja sa Harryem i rastavlja od Jamesa? Kako da ne. Ja ni ne znam kako on izgleda ni gdje živi, niti da li je uopšte živ. Moj najbolji prijatelj i moja prva ljubav napustili su moj život još davno. Možda uspijemo obnoviti vezu? Ali možda su nas naši životni putevi odveli predaleko da bismo uspjeli?

Nekada, kao poludjela klinka sam mislila da smo Harry i ja srodne duše. Sada se pitam zašto sam tako mislila? Voljela sam ga više nego sebe i preboljela sam ga tek nakon godinu dana, dok je on mene cijelo vrijeme vidio samo kao prijateljicu. Uvijek smo imali divan prijateljski odnos, ali sam ja htjela bar da me pogleda kao da mu značim više.