Anđeo /h.s./

Poglavlje 38 - "Ti si nešto najbolje što mi se moglo desiti"

Samo ljubav može ujediniti živa bića, tako da ih učine potpunima I posve razvijenima,
Jer ih samo ona prihvaća I spaja pomoću onoga što leži u dubini njihovih bića.
(Piere Teilhard de Chardin)

Deseti januar je došao previše brzo. Nisam imala vremena ni da se okrenem proteklih nekoliko dana jer sam bila previše zaokupljena pakovanjem I slušanjem svoj muškarca kako mi prigovara da ne trebam ništa da radim jer sam trudna. Onda smo se svađali jer ako sam ja trudna ne znači da sam invalid.

Ne sluša me što me jako nervira. Umislio je sebi da mora da pazi na mene kao da sam neko malo bespomoćno mače. Tako iznervirana kažem svašta, a on meni uz osmijeh kaže da ja nisam mače nego njegov anđeo. To me rastopi I onda zaboravim I da sam bila ljuta na njega. No, to vam ja muška taktika. Nemojte dopustiti da vas prevari.
Jutarnje mučnine su počele prestajati što je bilo sasvim prikladno s obzirom da nas je čekala duga vožnja do Londona. Ipak smo jednom morali stajati kako bih ja došla sebi. Iznenadila sam se kada se strpljivo I brižno brinio za mene iako sam u posljednje vrijeme bila prevelika kučka I nevaspitana tatina princeza.

“London je tako divno mjesto.” Prokomentarisala sam dok smo prolazili kroz grad prema stanu koji se na svu sreću nalazio u centru. “Ne mogu da vjerujem da sam bila skeptična u vezi ovoga.” Odmahnula sam glavom I naslonila se na sic.

“Sve je dobro dok si se predomislila. Moglo je sve biti drugačije da nisi.”
Frknula sam I pogledala ga. “Ne bi povraćala svako jutro.”

“Ne bi ni bila ovako srećna.” rekao je podrugljivo sa podignutom obrvom.

Namršteno sam ga pogledala I kao neka klinka mu isplazila jezik. “Ponašaš se jako djetinjasto, Harry.” Rekla sam iako sam ja ta koja je djetinjasta, ali previše sam trudna da bi me bilo briga. “Ne mogu da vjerujem da ću sa tobom da živim I odgajam dijete.”

Ispustio je umoran izdah I nakratko pogledao kroz prozor te ponovo na cestu. Mislim da sam tek sad uspjela da ga iznerviram. Prošla sam rukom kroz svoju prerslu smeđu kosu I stavila ruku preko tamne majice na stomak. To mi je u posljednje vrijeme postala navika kao da mi je stomak veliki pa mogu nešto da osjetim.

“Niall nas čeka tu?” upitala sam ga odlučivši da ću pokušati da budem smirena.

Ispustio je zvuk slaganja I skrenuo sa glavne ceste u jednu ulicu u kojoj se pretpostavljam nalazi naša zgrada. “Mislim da je tako. Čuli smo se jutros, ali sam bio previše pospan da bi ga mogao sve razumiti.” Odgovorio je promuklo. “Uglavnom, Stefan je preuzeo stvari I čeka nas u stanu.”

“Ako je Alice sa njim ne želim da ulazim u stan.” Promrmljala sam ispod daha.

Nasmijao se glasno tako da je njegov glas ispunio čitavo auto. “Nije, ne brini. Nadam se da će se udostojiti I početi sa raspakovavanjem.”

“Znaš da hoće.” Sarkastično sa rekla I prevrnula očima.

Nije nam trebao ni minut da dođemo do odredišta I parkiramo ispred zgrade. Bila je zastrašujuće velika ali toliko lijepa da oduzima dah. Moram priznati da je bila slična onoj u Mančesteru ali sama pomisao da se ova nalazi u Londonu ju je učinila mnogo ljepšom. Istina da više volim Mančester, osim toga što sam se tamo rodila I odrasla, već I to što je Mančester uvijek bio u sijenci Londona iako je jednako lijep kao I on.

“Hajde, čekaju nas obojica unutra.” Rekao je kada je stavio telefon u džep od kaputa I izašao iz auta.

Bacivši jedan zadnji pogled na zgradu izašla sam iz auta I prihvatila njegovu ispruženu ruku koja me je čekala kako bi spriječila da se okliznem na klizavi asfalt I padnem. Sa rukom oko mog struka krenuo je prema ulazu, a ja pored njega.