Anđeo /h.s./

Poglavlje 3 - "Voliš 50 nijansi?"

U životu mogu da nam se dogode samo dvije tragedije:
Jedna je da ne dobijete ono što želite,
A druga je da to dobijete. (Oskar Vajld)

Veče je prolazilo izluđujuće sporo. Tata I Chris su pričali kao da se nisu vidjeli dvadeset a ne deset godina. Pričali su o poslu te sam se trudila da ih ne slušam. Baš čudno, kada sam bila mala bio mi je fazon što mi je tata policajac ali sada bih voljela da radi u pekari umjesto u policiji. Valjda sam toliko zabrinuta I uplašena zbog terorizma koji vlada zadnjih nekoliko godina.
Meredith je pričala sa svima, osim sa Nicole I Niallom koji su imali oči I uši samo jedno za drugo. Harry I ja nismo progovarali mnogo. Međusobno smo razmijenili jedva dvije riječi. Jako čudna tenzija lebdi između nas I ne znam kako da se snosim sa tim. Nekoliko puta bi uhvatila njegov pogled na sebi. To je sve. I izluđuje me.

On me izluđuje, još od one noći. Voljela bih da se nije desila I da sada možemo da budemo normalni prijatelji koji imaju samo istoriju od zadnjeg ljetnjeg dana prije deset godina. Bilo bih toliko lakše. Ili bih voljela da izađe iz sjene dobrog momka I da mi se pokaže onaj opaki muškarac od one večeri. Bilo je nešto u njemu.

"Aurora, hoćeš da izađemo malo u dvorište?" pitao me kada smo završili sa jelom. Iznenađenje mi je bilo vidljivo dok sam klimala glavom I ustajala.

Obišla sam veliki trpezarijski sto i bez riječi zajedno sa njim krenula ka stražnjim vratima kuće koja vode u veliko dvorište. Iskreno rečeno, nisam se nikada nadala da ću ikada više kročiti u njegovu kuću, a kamoli u njegovo dvorište gdje me prvi put poljubio.

Sudbina, hah!

Šetajući dvorištem posmatrala sam ruže sa svih strana dvorišta. Sjećam se kako sam jednom htjela da napravim parfem od mogućih latica ruža i cvijeća koje bi mi se našle pod rukom. Sedam dana latice bi morale da budu u nekoj posudi punoj vode i da budu na suncu, te bi navodno tako trebao da nastane prelijep miris, ali mi nije uspalo. Miris je bio i više nego odvratan te sam proklinjala dan kada sam odlučila da uništim lijepo cvijeće.
Sjeli smo na naše staro mjesto ispod velikog razgranatog drveta prekrivenim mnogim zelenim lišćem. Kada danju grije sunce čitavo dvorište je bilo pod sunčevom svjetlosti, osim ispod drveta gdje je uvijek vladao hlad.
To je bilo moje omiljeno mjesto.

"Nešto si tiha čitavo veče." prošaputao je nakon nekoliko minuta tišine i gledanja u kuću iz koje je dopirala svjetlost i rasipala se dvorištem.

Na njegov glas okrenula sam se prema njemu i napokon ga pogledala. "Nisam se baš pronašla u razgovoru koji su vodili." odgovorila sam jednako tiho kao i on. "Ne volim kada tata priča o poslu."

Klimnuo je glavom. "Ne volim ni ja, ali mora da slušam. Oni vole svoj posao jednako kao I svi ostali. Nemamo im na čemu zamjeriti." Odgvorio je I pogledao u nebo puno zvijezda.

"Svejedno bih voljela da tu ne radi."

"Zašto?"

"Zato što se plašim terorista I rata."

Iznenađeno me pogledao I mogla sam se zakleti da mi se ismijava. "Toga se plašiš?"

"Ti ne?"

Odmahnuo je. "Ne."

"Ti si muškarac, a ja djevojka."odgovorila sam nonšalantno. Uvijek je bila ta razlika između muškarca I žene. Muškarci su uvijek bili heroji a žene samo žrtve. "Mi smo dva različita pojma, dvije različite stvari."

"Istina." Složio se I pogledao u daljinu. "Ali smo I isti, na neki način."

"Nekada jesmo. No, nekada imamo različite poglede na svijet."