Anđeo /h.s./

Poglavlje 4 - "Da li se ti dobro ljubiš?"

Vaš zadatak nije da tražite ljubav, nego samo da tražite I pronađete
sve barijere u sebi koje ste izgradili protiv nje.
(Mevlana Dželaludin Rumi)

Tijela mokrog od znoja I ubrzanog ritma srca probudila sam se. Ponovo isti san. Već je drugi dan kako mi se ponavlja I sada počinjem da se brinem I plašim. Rukama sam prešla preko lica I okrenula se na kuk. Napolju je još uvijek bio mrak što znači da su rani jutarnji/noćni sati. Ali sam odbijala ponovo da zaspim.

Prevrtala sam se po krevetu pokušavajući da smirim disanje koje se još uvijek nije vratilo u normalu. Izdahnula sam kada sam pogledala u plafon ležeći na leđima. U glavi mi je mutno I čudno. U srcu I tijelu još čudnije. Izazvane reakcije su mi potpuno nepoznate I ne znam kako da se snosim sa njima.

Koji je dobar razlog što sanjam Harrya. I zbog tog sna mislim na njega neprestano. Po položaju u kojem smo bili u snu razumno je da se samo prisjećam one večeri na zabavi, ali što mi onda svjesnoj srce brže kuca kada pomislim na njega? Ili zašto imam onaj glupi osjećaj u stomaku. Kao da sam zaljubljena u njega, što ne mogu biti, zar ne?

Zar ne?

Jasno je da se još uvijek sjećam svog nekadašnjeg ludila za njim, ali isto tako znam da je to nestalo. Znam da više nemam tih osjećaja još od prije nekoliko godina. Preboljela sam ga. Toliko sam ga preboljela da ga sanjam svako veče I konstantno mislim o njemu.

Koja ironija.

Klišej.

Možda sam samo seksualno privučena? Da, zgodan je I lijep. Možda me samo privlači I zbog toga sanjam pomalo erotske scene sa njim. To je razumno I normalno, zar ne? Samo me privlači njegov izgled, ništa više.

Hah, da je bar tako!

***********

Ostatak dana sam provela dosađujući se u krevetu. Htjela sam da nastavim sa krečenjem sobe koja mi je bila u neredu. Nisam bila u depresiji jer bi to bilo jako ludo, ali nisam bila ni daleko od toga. Osjećala sam se tužno I usamljeno.

Nedostajao mi je James I naši dobri I dugi razgovori o svim problemima koji nas muče. Toliko mi nedostaje da sam čak I gledala naše stare slike na svom telefonu ili lap-topu. A mene trenutno muči problem zvani Harry. Svim snagama sam pokušavala da sebi skrenem pažnju lap-topom, ali je nostalgija za Jamesom bila prejaka. A čežnja za Harryom mučna.

Konačno, kada više nisam mogla da izdržim ni sekunde, oko šest sati naveče sam nazvala Jamesa da mu javim kako mi ide u Engleskoj mislila sam da će moja potištenost da prođe I da ću ponovo biti stara, ali nisam bila. I dalje sam se osjećala isto; očajno I usamljeno. Nikada se u svom životu nisam ovako osjećala.

James, pošto me dobro poznaje već je znao da nešto nije uredu I nije se ustezao da me direktno pita, a ja se nisam ustezala da direktno mu odgovorim.

“Nikada se u životu nisam tako osjećala I ne znam zašto mi se to sada događa. ” rekla sam I iako me ne vidi, bez sumnje znam da može da osjeti očajnost I tugu u mom glasu. “To je tako čudno, James I plašim se.”

“Aurora, ljubavi, sjećaš li se kako sam se osjećao kada sam ponovo vidio Vindie Miller?” upitao je I nije čekao ni da odgovorim, već je odmah nastavio “Nisam ju volio, ali sam osjećao neki čudan osjećaj u stomaku I to je samo zato što ju nisam vidio toliko dugo. Tako je I kod tebe. Ti I on imate istoriju I naravno da ti nije lako kada čuješ da je bio sa Phoebe.”

“Zašto misliš da je Phoebe ovdje problem? Ja ti pričam o svom snu I svojim osjećanjima prema njemu. Tražim tvoju pomoć.”

“Nju ćeš I dobiti.” Odlučno je rekao. “Ali, Aurora, ti nisi zaljubljena u njega niti te privlači. Ti snovi I to što ti je on stalno u glavi jeste što stalno misliš na njega.”