Anđeo /h.s./

Poglavlje 31 - "Mislim da je on poglavlje knjige koje ne želim pročitati naglas

Ako se ikad budemo rastali, neka to ne bude u proljeće.
Jer, teško je gledati kako se nove ljubavi rađaju a naša umire…
(W. wordsawer)

Ne vjerujem u sudbinu.

Nikada nisam.

Sudbina je vezana sa Bogom, a Bog ne bih dozvolio da moja sudbina bude ovakva.

Kažu da ako ti se nešto oduzme, to je samo kako bi nešto bolje dobio.
Šta ima bolje od Harrya?

Treći je dan otkako smo prekinuli I moja sudbina me proganja. Osjećam se kao da sam nekoliko koraka udaljena od groba. Tužno kada se sjetim kakva sam bila prije samo nekoliko dana. Kada sam još uvijek bila u njegovom zagrljaju.
Ne plačem. Prestala sam sa tim kada me tata izvukao iz njegove sobe I doveo kući. Niti jedne jedine suze nisam pustila od tada. Čovjek bi pomislio da sam se urazumila I odrasla. Naprotiv, ja samo sjedim na krevetu I zurim ispred sebe gledajući kako mi život prolazi pred očima.
Toliko od toga da sam normalna.
Ne jedem, ne pijem, ne razgovaram nisakim.

Tata je stalno tu. Priča mi kako Harry nije jedini I kako ću naći boljeg. Standardne stvari, samo što mi je sada toliko teško povjerovati u to. Harry je bio nešto najbolje što mi se moglo desiti. I uopšte kitnjasto ne zvuči. Pokušava sa svačim da me oraspoloži. Zahvalna sam mu na tome, ali sada jednostano trebam neko vrijeme da tugujem kako treba da bih se lakše mogla oprostiti od njega.

Glava mi je teška, srce u rasulu, a misli daleko u centru grada. Kada pomislim da sam sada mogla da budem sa njim I da budem srećna umjesto ovo što sam sad. Ili to ili da ga što prije zaboravim. Ne mogu više ovako.

Telefon je pored mene. Neprestano očekujem poziv I njegov glas kako mi govori da ne može bez mene. Kako patetično, zar ne? Upravo sam to, jadna usamljena djevojka, koja pati za kretenom koji se možda sada smije. Nadam se da je to slučaj, jer ne želim da pati.

Ne želim da ima istu sudbinu kao I ja.
Možda sam previše impulsivno reagovala. Možda nisam promislila dobro o svemu tome. Da sam to učinila shvatila bih da je meni mjesto kod njega. Čak iako ne uspijemo mogli smo bar pokušati. Možda ne bismo ostali zajedno do kraja ove godine, ali možda I bismo. Tada bih možda bila sigurna koliko mi on zapravo vrijedi.
Bez razmišljanja sam uzela telefon  sa radnog stola I ukucala njegov broj. Dvoumila sam se da li da prtisnem tipku za pozivanje ili ne. Nisam čak ni znala šta da mu kažem u slučaju da se javi, ali jedno je bilo sigurno: slomiću se.

Zbog toga sam obrisala njegov broj I ukucala drugi. Sada sam ga pozvala.

“Halo?” javio se zadihani glas moje sestre.

“Hej.” Prošaputala sam I ućutala.

Ostale smo na vezi nekoliko sekundi dok ona nije progovorila “Pa, trebaš nešto?”

“Ovaj, na neki način si mi sada potrebna.”

“Stvarno?” upitala je iznenađeno. “Čekaj samo trenutak.” Čula sam neko šuškanje u pozadini kao I udaranje potpetica od pod. Pretpostavljam da je to ona. “Tu sam. Izvini, trenutno sam na poslu.”

“Oh, ne bih htjela da te zadržavam onda.”

“Ne brini, ovo može da se računa kao moja pauza za doručak.” Našalila se valjda pokušavajući da uvede humor u naš ukočeni razgovor. Ne ide joj baš najbolje.“Dakle, šta je bilo?”

“Harry I ja smo prekinuli.” Izgovorila sam u jednom dahu I ustala sa kreveta te prišla prozoru I pogledala u njihovu kuću.

“Stvarno? Šta se desilo?” Glas joj je bila mješavina zabrinutosti ali I zaprepašćenja.