U srcu mafijaša 🔚

Da nisi možda ljubomorna?

Budim se u najljepšem mogućem zagrljaju. Osjećam Diegove ruke oko sebe kako me grli. Nisam ni mogla sanjati da će se ovo ikada desiti. Nema ljepšeg osjećaja nego se probuditi u zagrljaju voljenog muškarca. Koliko mi je samo ovo falilo. Puno puta sam razmišljala šta bi bilo da je bilo drukčije. Ovo je puno bolje od toga.

Otvorim oči i ugledam Diega koji već gleda u mene. Čim me ugleda odmah se nasmiješi i podari mi svoj veliki osmijeh. 

"Dobro jutro." Progovorim.

"Nikad bolje jutro." Kaže mi s osmijehom.

"Koliko dugo si budan?"

"Ima nekih sat, dva."

"I sat, dva radiš šta? Piljiš ovako u mene?" Upitam ga ozbiljno, a on se naravno opali smijati.

"Šta ću kad si neodoljiva." Kaže i uštipne me za obraz, a ja ga ubijem pogledom. Dobro zna da mrzim kad mi netko to napravi.

"Nerviraš me od ranog jutra." Puhnen nezadovoljno.

"Navikni se."  Kaže mi jednostsvno i poljubi na blic.

"Uvijek se mogu predomisliti." Namjerno kažem, a sad on mene ubije pogledom.

"Aha, samo probaj." Pogleda me značajno.

"Ho..." Odmah me prekine čim pokušam da mu odgovorim.

"Čuo sam se s Markom i rekao je da su stigli nalazi." Promjeni temu, a ja se uozbiljim.

"Kakvo je stanje?" Upitam zabrinuto.

"Za to ćemo ipak trebati u bolnicu. Hajde odi se spremiti dok ja napravim doručak pa da možemo u bolnici."

"A šta kažeš da prvo odemo u bolnicu, a nakon toga odemo na doručak?" Predložim.

"Sviđa mi se taj prijedlog. Možemo se onda zajedno otuširati." Kažem mi kad me poljubi na blic i ponese prema kupaoni dok nastavlja da me ljubi.

Nakon šta smo se otuširali obukli smo se i odmah se zaputili prema bolnici. Ne moram ni govoriti da me je svu ispipao kao i ja njega. Kao da na cijela noć nije bila dovoljna. Vjerojatno se ne bi samo na tome završilo da nismo morali ići u bolnici. Još samo da se Miloš oporavi i sve će sjesti na svoje mjesto.

Nakon petnaestak minuta stigli smo pred bolnicu. Diego je ugasio auto i nastavio da sjedi u tišini na čemu sam mu zahvalna. Još uvijek nisam spremna da se suočim sa istinom. Bojim se da će mi reći ono šta neću moći da podnesem. Diego samo uzme moju ruku i stisne ju davajući mi do znanja da je on tu.

"Idemo?" Upitam nakon nekog vremana.

"Kad god si spremna." Odgovora spremno.

"Hvala ti." Kažem mu kad ga poljubim na blic i izađemo iz auta.

"Sve će biti u redu." Uvjerava me te ispreplete naše prste i povede nas prema bolnici.

"Miloš će biti dobro." Kaže mi kad me zaustavi prije nego li uđemo u bolnici.

"Kako si ti tako siguran?"

"Ako netko može da spasi tvog brata onda je to Luis. Nije bez veze proglašen za najboljeg doktora u svijetu u tom području. Uostalom riješio je i gore slučajeve od tvog brata." Podsjeti me i tim riječima me nekako uvjeri da će sve biti dobro. Samo me nježno poljubi prije nego li uđemo u bolnicu.

Odmah se zaputimo prema Markovoj ordinaciju. Imam osjećaj kao da put do njegove ordinacije nikad nije bio duži. Zahvalna sam Diegu koji je tu i daje mi snagu. Iskreno ne mogu zamisliti da prolazim kroz ovo sama.