U srcu mafijaša 🔚

Nazvat ću odvjetnika

Otvorim oči i shvatim da sam sama u krevetu. Diega nema na vidiku. Želim samo sve ovo prespavati i probuditi se kad će sve biti u redu. Iako nisam već dugo ovako dobro spavala. Sigurno sam da je to jer je Diego bio tu uz mene, grlio me, mazio i pazio. Osjećala sam se zaštićeno i voljeno. Da mi pored njega nitko ne može ništa. Prepostavljam da on nije ni spavao zbog mene, već bio budan ako nešto bude.

Nakon nekog vremena ustanem i otvorim ormar. Kao šta sam i rekla sve je ostalo isto. Tamo se nalazila Diegova i moja odjeća. Uzmem prvo na dohvat ruke i odem da se otuširam na brzinu. Vrijeme za povratak u stvarnost, koja trenutno nije nimalo bajna.

Nakon šta se otuširam obučem se i odem do kuhinje. Tamo zateknem Diegu kako nešto priprema te se samo smjestim za šank.

"Jesi se naspavala?" Upita me neokrećujući se. Kako me je samo čuo?

"Šta imaš oči i na leđima?" Ne mogu da se ne podrugnem.

"Osjetio sam tvoj miris." Nasmiješi se od uha do uha.

"Šta spremaš?" Upitam sa zanimanjem. Gladna sam.

"Vidjet ćeš. Kava?" Upita kad se konačno okrene prema meni. Samo klimnem potvrdno i ubrzo se kava nađe ispred mene.

"Čuo sam se Markom jutros. Danas dolaze doktori iz Amerike." Odmah prijeđe na stvar.

"Hvala ti na svemu." Ne znam šta bi bez njega. Iako to ne pokazujem drago mi je šta je uz mene. Ne mogu ni zamisliti da sve ovo prolazim sama.

"Nemaš na čemu da se zahvaljuješ. Hajde idemo da jedemo. Postavio sam stol na balkonu." Kaže te krenem za njim.

...

"Znaš ovih dana kako te nije bilo puno sam razmišljala." Započnem.

"O?" Pogleda me upitno sa zanimanjem.

"O nama." Iznenadim ga ovime.

"O nama? I šta si zaključila?"

"Da sam bila nepravedna prema tebi."

"Drago mi je da si to konačno priznala sebi." Podrgune se.

"Ti se trudiš od kad si se vratio. Imao si pravo kad si rekao da ja s živim u prošlosti. Kad sam saznala da si živ htjela sam samo da te povrijedim. Da osjetiš onu bol koju sam ja osjetila." Prizna mi i ne mogu je krivim zbog toga.

"Ne mogu da te krivim zbog toga, sve to sam zaslužio. Mislim da to poglavlje trebamo da zatvorimo i započnemo novo." Mislim da je konačno došlo vrijeme da prošlost ostavimo iza sebe.

"Mnogi bi bili sretni kad bi dobili drugu šansu a ja sam bila đubre. Gledala sam samo kako da ti se osvetim." Sve ovo sam znao i bez nje. Željela je da ja osjetim na svojoj koži kako sam ja nju povrijedio. Htjela je da mi se osveti za svaku suzu koju je ispustila zbog mene, a ja sam bio živ. Na neki način ne mogu da ju krivim zbog toga jer sam zaslužio.

"Bilo ti je teško ali mislim da je vrijeme da zatvorimo knjigu sa prošlosti i posvetimo se sadašnjosti i budućnosti koja je ispred nas."

"Slažem se." Ne mogu vjerovati da je ona ovo rekla

"Ma nije moguće." Ne mogu da se ne podrugnem.

"Drago mi je šta si ipak živ." Konačno se nasmiješi. Slabašno ali i to je dovoljno za početak.

"Želim da budemo prava porodica." Kažem čisto da zna da na ništa manje ne mislim da pristanem.

"Jesi li stvarno mislio ono šta si rekao?" Upita me odjednom i zbuni me.

"Koje?" Zbunjeno ju pogledam.

"Ono šta si rekao da ću te gledati sa raznim djevojkama i da ćeš vrlo rado šetati s njima ispred mene i pokazivati mi šta propuštam." Podsjeti me svega ono šta sam ja rekao.