U srcu mafijaša 🔚

Ispocetka

"Lazanje naručeni." Kaže kad sjedne pored mene a ja ga kuliram. Samo ga namršteno pogledam dok imam prekrižene ruke na prsima. Neću mu lako preći preko ovoga. Šta je mislio da će se vratiti i da će se sve biti u redu? E pa neće.

"Šta ćeš me sad ignorirati? Pravit ćemo se da se ne poznajemo?" Samo se podsmjehnem na ovo.

"Ne znam tko je prvi počeo, a i nije kao da želim biti ovdje." Istaknem, nisam mu zaboravila niti neću.

"Želiš znati gdje sam bio? Šta sam radio? Zašto ti se nisam javljao?" Upita dok ustaje. Želim ali nema šanse da priznam.

"Šta god da kažeš neću ti vjerovati." Odgovorim mu otrovno dok počne skida majicu.

"Ha." Prekrijem rukom usta dok gledam u njegovo tijelo.

"Je... jesu li to rane od metka?" Jedva ga nekako upitam dok idem prema njemu.

"Imao sam malu nezgodicu." Nasmiješi mi se ali taj osmijeh ne dođe do mene.

"Nezgodicu?!!! Kakvu crnu nezgodicu Diego kad je netko puca na tebe?!!" Brecnem se na njega dok mu polako dodirnem one rane imam osjećaj kao da mene boli.

"Boli te?" Namrštim se kao da ja osjetim tu bol a ne on.

"Malo, proći će." Nasmiješi mi se ali znam da je taj osmijeh lažan.

"Tko ti je ovo uradio? Gdje si bio?" Upitam ga.

"U bolnici."

"I nisi se sjetio da me nazoveš?" E sad sam još ljuća. Mogao me barem nazvati pa došla bi odmah i bila uz njega, ali ne. On mora biti sam.

"Poznavajući tebi vjerojatno si me otpisala i bila ljuta. Jesam li u pravu?" Naravno da je u pravu mislila sam da me je ostavio.

"Uostalom tražio sam napadača." On je šta?!!

"Tražio si napadača sa ranama od metka?" Raširim oči. On nije normalan.

"Morao sam završiti." Objasni mi. Jao kad te ja završim, vidjet ćeš ti.

"Morao si završiti?! Jesi ti lud?! Taj napadač te nije ubio ali bogami ja hoću." Zaprijetim mu i kreten se počne se smijati. Da, baš je smiješno. Nema šta. Samo ga ubijem pogledom.

"Ti možeš nešto drugo." Šapne mi na uho, samo mu je to na pameti. Ne Tea, koncentriraj se. Ne dozvoli da te omete.

"Šta je sa napadačem?" Promijenim temu, neće se tako lako izvući.

"Riješili smo, nećemo zamarati tu tvoju glavicu s time." Nasmiješi mi se.

"Diego?" Pogledam ga zabrinuto.

"Tea dobro sam, prošlo je. Nećemo o tome pričati."

"Mislila sam da si me ostavio." Priznam poraženo.

"Zar si mislila da me se možeš riješiti?" Podrugne se dok se nasmiješi.

"Nije smiješno." Zagrlim ga čvrsto da se uvjerim da je tu i da je dobro. Osjetim veliko olakšanje. Nije me ostavio. Da Tea kao da je to sad najvažnije.

Konačno u mom zagrljaju. Ljubim ju u kosu dok me ona čvrsto grli kao da ne vjeruje da sam ovdje i da sam dobro. Ne želi se maknuti iz mog zagrljaja, a ja se ne bunim. Može zauvijek ovdje biti. Falila mi je užasno, svaki dan sam mislio na nju, ali ovo je bilo zbog njezine sigurnosti. Cimnem se kad ona ispusti jecaj i shvatim da plače.

"Tea šta ti je?" Upitam zabrinuto ali ona ne progovara nego nastavi da plače. Šta se treba raditi s ženama koje plaču? Pokušavam joj dići glavu ali ne da. Ugnijezdila se u mene i ne pušta me.