U srcu mafijaša 🔚

Imam sina

Diego je utihnuo. Nakon onog susreta nisam ga vidjela danima. Mnogi drugi bi odahnuli na mom mjestu, ali ne i ja. Kad Diego utihne na par dana to znači da se sprema neka bura. Kao što sam i rekla osmog dana pojavio se na mom poslu.

"Možemo razgovarati? Dolazim u miru." Upita kad se smjesti za šank.

"Ne znam o čemu bi mi imali razgovarati."

"Imam sina." Zaključuje.

"Ja imam sina, ne ti."

"To je i moje dijete koliko i tvoje sviđalo se to tebi ili ne." Udahne duboko i izdahne.

"Vidi... znam da ti vjerojatno nisam najomiljenija osoba. Ka..." Odmah ga prekinem.

"Imaš pravo, nisi." Kažem sa lažnom osmijehom.

"Pokušavam biti dobar, zato ti i dajem vremena da se privikneš da sam živ ali ti ne radiš ništa." Prebaci mi.

"Oprosti a šta bi ja to trebala raditi?"

"Možda upoznati Lukasa sa činjenicom da ima oca." Na ovo se samo podsmjehnem.

"Imaš li ti pojma kako ga je bilo upoznati sa činjenicom da nema oca?!! Da mu je otac mrtav?!! Da je svaki put probio kroz moje srce kad me pitao zašto ja nemam tatu a drugi imaju? Zašto mene tata ne voli i slično? IMAŠ LI DIEGO?!!! Viknem nad njega dok se suze skotrljaju niz moje obrazu. On se ustane, iako mislim da će otići uđe u šank i stane pred mene.

"Sad sam tu." Govori dok stavlja svoje ruke na moje obraze i briše moje suze. Njegov miris me omamljuju.

"Nisi bio kad si trebao Diego. Ne trebaš nam ni sad."

"Dolazim poslije posla po tebe onda ćemo sve raspraviti. Ja nemam više ni malo strpljenje." Kaže i ode da ni ne uspijem ništa progovoriti. Baš krasno. Samo mi je još ovo falilo.

...

Cijela smjena mi je prolazila u napetosti zbog koje je Diego kriv. Mislila sam da sam ga nakon toliko godina uspjela preboliti i zaboraviti ali sam se prevarila. Čim sam ga ugledala srce mi je počelo kucati pesto na sat. A u isto vrijeme sam bila bijesna, povrijeđena, razočarana ali na kraju sretna šta je živ.

Naravno da je Diego bio točan ali zato sam ja odlučila odugovlačiti koliko god sam mogla. Na kraju sam obukla jaknu i krenula prema njegovom auto. Jedina novost je ta da ima cijelo vrijeme objezbjeđenje oko sebe što prije nije imao, ili barem ja nisam primjetila. Čim me primjetio poklonio mi je svoj osmijeh i stavio mobitel i džep. Stala sam pred njega s namrštenog facom i s rukama u džepovima od jakne. Mislim da mi faca trenutno izgleda kao kad djetetu uzmete njegovu najdražu lizalicu.

"Nema ni pozdrava?" Upita a ja samo zakolutam očima.

"Nema."

"Pričaš, odlično. Makni tu namrštenu facu."

"Čim odem od tebe." Kažem mu sa lažnim smiješkom.

"Ulazi." Kaže kroz zube šta znači da sam ga već iznervirala. Pa čekaj dragi tek sam počela.

"Gdje je Lukas?" Upita me kad se priključio u promet.

"U vrtiću."

"Ide dugo?"

"Sa dvije godine sam ga upisala." Kaže na šta on klimne glavom.

"Gdje idemo?"

"Mojoj kući." Kaže mi da nema pobune oko toga.

....

Nakon dvadesetak minuta našli smo se pred  kućom. Ima objezbjeđenja koliko nema presjednik Amerike. Ma mislim da ni Obama nema ovoliko. Osjećala sam se neugodno od njihovih pogleda. Kao da su govorili da ne pripadam ovdje, a tako sam se i osjećala. Ovo nije moj svijet i ne pripadam ovdje. Diego nam je isprepletala prste i primio čvrsto tako da ne mogu mrdnuti dok sam se ja vukla.