U srcu mafijaša 🔚

Došlo je do komplikacija

Kakvo je stanje?" Upitam čim ugledam Marka u čekaonici ispred sale.

"Još uvijek nema nikakvih vijesti, operacija i dalje traje." Taman kad to kaže izlazi jedna sestra.

"Kako je stanje?" Odmah ju upitam, nekako imam osjećaj da se nešto deševa.

"Došlo je do komplikacija." Kaže mi i presječe me. Točno sam znala, imala sam taj osjećaj.

"Kakvih komplikacija?" Upita ju Marko.

"Došlo je do krvarenja, ekipa radi sve šta može za njega ali operacija još uvijek traje." Objasni te ode.

Samo se okrenem prema Diegu i on me već spremno zagrli. Ne znam šta bi bez njega u ovim trenucima. Zahvalna sam mu šta je uz mene u ovim trenucima jer definitivno ne bi mogla prolaziti kroz ovo sama.

"Bit će sve u redu." Tješi me dok me draga po kosi. Pokušavam da sebe uvjerim u te riječi ali mi jednostavno nekako i ne ide.

Prolazili su sati, a nitko nije ni izlazio, ni ulazio. Vrijeme je tako sporo prolazilo da nisam znala šta da više radim. Samo da Miloš bude dobro, samo to želim čuti. Ništa drugo mi ni ne treba. Ne znam kako ću izdržati ako izgubim brata. Taman je sve sjelo na svoje mjesto. Diego i ja smo konačno počeli funkcionirati kako treba. Želim da konačno budem sretna i bez brige. Lukas zaslužuje da konačno svi budemo jedna sretna porodica.

Ni sama ne znam koliko je prošlo a ja se samo vrtim u krug. Jednostavno nisam mogla biti na mjestu.

"Pobogu sjedni malo zavrtit će ti se." Kaže mi Diego u jednom trenutku.

"Ne mogu sjediti." Kažem i nastavim dalje da šetam sa jednog kraja na drugi.

"Meni se već zavrtilo." Govori dok ustaje.

"Dođi." Posjeda me na stolicu te me zagrli oko vrata dok se naslonim na njegova prsa.

"Bolje?" Upita me i ja samo kliknem glavom. Njegova blizina me smiruje.

Nakon desetak minuta svi su počeli izlaziti šta znači da se operacija završila. Samo da bude sve dobro.

"Konačno." Promrmljam tiho kad ugledam ona dva doktore te Diego i ja ustanemo.

"Odmah ću da prijeđem na stvar i reći da je operacija prošla dobro." Kaže mi i ja odahnem. Dođe mi da skočim na ovog doktora i izljubim ga ali s tim da je Diego pored mene to ne dolazi nikako u obzir.

"Hvala vam puno." Ne znam šta drugo da im kažem i kako da im se zahvalim.

"Treba da se zahvalite svom mužu." Kaže mi i automacki pogledam u Diego koji mi se samo nasmiješi. Ne znam šta bi bez njega. Ma jel on to rekao mužu? Za divno čudo nimalo mi ne zasmeta to.

"Kad će doći svijesti?" Upita ga Marko.

"Vjerojatno sutra nakon toga ćemo vidjeti kakvo je stanje."

"Mogu li da ga vidim?"

"Danas ne, sutra."

"Ako nemate više pitanja povlačim se, vama bi savjetovao da odete kući jer nema potrebe da ste ovdje. Neće doći sebi do sutra sigurno. Mi ćemo svakako pratiti situciju, u najboljim je rukama. Ako dođe do promjene iako ne vjerujem, zvat ćemo vas."

"Hvala doktore." Diego se rukuje sa njim, a zatim i ja.

"Ekipa odoh i ja moram obići pacijente, bit ćemo u kontaktu." Kaže Marko te i on ode.

"Jesam ti rekao da će sve biti dobro?" Upita me Diego kad se okrenem prema njemu.

"Jesi."

"I šta sad želiš da radimo?" Upita Diego.