Na meti kriminalca (Završena)

Uvod

Tihana Matijević

Livada obasuta raznoraznim cvijećem kojeg obasjavaju sunčeve zrake, milujući njegove latice. Hraneći ga energijom kako bi raslo i bilo svakim danom sve ljepše. Takav je i moj život, zahvaljujući njemu koji je mlađi od mene tri godine, a čini se u većini situacija da je znatno stariji.
Moja desna ruka.

Oslonac koji me drži čvrsto da ne posrnem.
Njemu odlazim svaki put kada sam tužna i želim biti spokojna. Pored toga znam da će učiniti sve da bi ugledao osmijeh na mom licu. Drugi dio mene, onaj važniji.
Moj brat.
Dominik.

"Ovo je za tebe, najmilija."

Buket žutih lala pruži prema meni dok mu se usne razvlače u široki osmijeh, što izvuče širenje usana. Prinesem ih nosu te duboko udahnem, pokušavajući uvući što više opojnog mirisa u pluća, a on se smjesti na travu pored mene dok izgovaram.

"Ti si sve što imam u ovom životu."

Naslonim glavu na njegovo rame i spustim pogled na zelenilo ispred nas. Omota obadvije ruke oko leđa, privlačeći me bliže sebi, a usne spušta na tjeme smeđe kose koja mi pada niz leđa.

"Nikada nemoj zaboraviti koliko te volim."

Osmjehnem se još jednom shvaćajući koliko sam sigurna u njegovim rukama. Sigurna i spokojna. Zatvorim oči, uvlačeći u dubinu srca trenutak koji imamo, a onda naglo otvorim oči kada osjetim da me netko drži za rame i pomjera lijevo pa desno.

"Tihana. Tihana?"

Hladna znoj se slije niz čelo pa završi na obrazu, a tijelo se podiže u sjedeći položaj. San!
Sve je bilo samo san. Dozvolim suzi da se skotrlja niz obraz, zanemarujući oca koji sjedi na krevetu do mene.

"I sada si ga sanjala?"

Njegove riječi razbiju tišinu u kojoj bih ostala da sam mogla, ali nije sve kako želimo. Uzme me za ruku te palcem pređe preko površine. Dozvoljavajući mi nekoliko minuta.

"Nedostaje. Mnogo mi nedostaje."

Zajecam, a onda prihvatim očev zagrljaj koji nije bio česta pojava. Uvijek je na poslu i nema vremena za mene. Razlog zbog kojeg sam željela živjeti sama. Tada manje primijetim njegovu odsutnost koju je Dominik popunjavao, ali njegova više nema.

"Znam, nedostaje i meni."

Izvučem se iz zagrljaja. Spajajući poglede. Možda je došlo vrijeme za prvi, zajednički razgovor o njemu koji više nije s nama, a najviše je tu. Otac spusti pogled, gutajući knedle. Na sprovodu je bio hrabar i jak, ali samo on u najdubljim dijelovima sebe zna kako se osjeća zbog gubitka sina.

Hladnoća me zagrli svojim teškim i grubim rukama, a glava padne na zid dok su suze tražile mjesto na obrazima. Voljela bih da sam bila na njegovom mjestu. Bolje bi bilo da sam izgubila život jer nema velike razlike ni sada. Izgubila sam osobu koju nije nitko mogao zamijeniti, niti će ga netko zamijeniti.

"Sada je na sigurnom."

Hrapav glas prozuji kroz uši na što odmahnem glavom. Očeve ruke se spuste na ramena te me natjera da fokusiram pogled s njegovim.

"Nitko mu više neće učiniti loše."

"Kada ćeš pronaći osobu koja ga je.."

Nisam imala snage izgovoriti pitanje do kraja, ali zna šta ga pitam. Grlo mi se steže, a njegov lik pojavljuje pred očima što duže gledam u osobu koja me čvrsto drži za ramena. Slični su, možda čak i previše.

Vidi li Dominik bijelu sobu u kojoj se nalazimo, krevet na kojem smo često sjedili i razgovarali, a na noćnom ormaru svoju sliku? Šta bi nam rekao da ga možemo čuti? Koje bi riječi koristio da nas utješi? Spustim pogled s mislima da se želim vratiti u snove. Tamo sam ga imala pored sebe. Grlio me i čuvao od zlih ljudi. Ovdje ga nema. Mrzim život bez njega.

"Tražim i neću odustati dok je ne nađem."

"Ne želim da odugovlačiš. Želim da se vrati istom mjerom."

Želim gledati patnju osobe zbog koje više nemam brata i neću odustati dok ne osvetim njegovo ime. Bez obzira na to što sam djevojka, u tom periodu ću biti najveći zločinac na planeti.

"Moram ti nešto reći."

Podignem pogled na njegove oči koje su hladne kao smrt. Tamne i daleke. Kao da bira način na koji će mi saopćiti što ima. Mogu li po tome zaključiti da se radi o riječima koje mi se neće dopasti? Sigurno.

"Pronašao sam osobu koja će se starati za tvoju sigurnost."

Usne mi se razdvoje, a grlo osuši više nego što sam mislila da može. Noge pronađu mjesto na podu, a ruke na struku.

"Šta hoćeš da kažeš?"

Ne.
Ne može biti istina.
Ustane s kreveta svega nekoliko trenutaka poslije mene te me okrene prema sebi, čvrsto držeći ruke na ramenima da ne odem. Znam koliko može biti neugodan, ali ne želim imati nekoga u blizini.

"Nisi više mala. Moraš shvatiti koliko je život opasan."

"Ne želim shvatiti. Ne želim nikoga u blizini."

Hrabrost je rasla svakim novim udahom. Zaboravila sam na trenutke da mi je otac kojem se ne smijem suprotstaviti. Protrese me za ramena.

"Pazi kako razgovaraš sa mnom."

Opomena. Počelo je? Hoće li me udariti? Neće biti prvi put da dlan završi na obrazu, a glava se okrene u stranu od bolova.

"Ja sam ti otac i donosim odluke koje su ispravne za tvoj život."

Riječi ne silaze s usana, a hrabrost koju sam u trenutku dobila, tako je isto u trenutku i nestala.

"Dečko će motriti osobe koje su ti u blizini, ali ti neće kvariti slobodu."

Mrzim te.. ali ne smijem na glas reći. Ne smijem ni pogled spojiti s tvojim jer mislim da ćeš me ubiti s istim. Čvrsto držim fokusiran pogled na crnoj majici koja ima crveni znak na lijevoj strani u blizini srca. Prokleti znak!

"Samo će se starati o tome da ne dođeš u istu situaciju kao što je došao Dominik."

Trenutci tišine, a onda dvije riječi koje me ošamare više nego što bi uradio bilo kakav udarac.

"Pokojni Dominik."

Zašto mi ih naglašava kao da me dovoljno ne boli što moram dalje bez njega? Ne smijem podići pogled zato ga držim još uvijek na istom mjestu. Pomišljajući koliko života je nestalo na isti način kao i..

"Idi u toalet. Sredi se. "

Skloni ruke s ramena, nagovještavajući mi da istog trenutka trebam otići, a onda pukne prstima uz još jednu rečenicu.

"On čeka trenutak u kojem će ući da se upoznate."

"Ali ja.."

"Rekao sam svoje."

Naravno da nije bitno šta želim nego šta će Ilija uraditi. Uvijek smo morali slušati njegove naredbe bez mogućnosti da mu se suprotstavimo jer ako se usudimo, tada nismo djeca za poželjeti pa budemo kažnjeni.

Hladnim mlazovima kvasim već mokre obraze od suza, a nakon nekoliko pokušaja da se smirim podignem glavu i suočim s osobom na ogledalu. Izgledam kako se osjećam, bez volje za životom. Progutam još jednu knedlu nakon što čujem očeve riječi u obliku naredbe.

"Požuri, Tihana."

Moram izaći. Suočiti se s njim i drugom osobom koju ne poznajem, ali će se brinuti o meni. Stvarno? Ne mogu se brinuti o sebi? Zašto mi čini život još težim, kao da dovoljno nije težak?