Na meti kriminalca (Završena)

71. dio

Mateo Vučković

Mogu lagati sebe da mi nije značilo apsolutno ništa, ali njen zagrljaj je došao kao terapija iako nije trajao dugo. U tim trenutcima sam osjetio da ne pripadam ovdje, da nemam nijedan problem, a onda se izvukla i dočekala me realnost. Nestale su mi iz vida, a ja sam ostao na istom mjestu, potpuno sam, s mislima na više različitih strana.

Dlanovima prekrijem lice i udahnem duboko. Koliko još ničega do nečega? Koliko će mi trebati vremena da dovedem stvari u red? Prije svega, što je najvažnije, jeste da se Kristijan probudi. Bez sumnje, siguran sam, da je viđena osoba jedan od onih dvojice majmuna.. i uraditi ću sve da ih sklonim.

„Budi spreman kroz desetak minuta, doći ću po tebe."

Nisam mu dozvolio ni da se javi, odmah sam prešao na stvar i rekao šta sam imao. Gubljenje vremena nije mogućnost koju mogu sebi da priuštim u sadašnjosti.. zapravo, je li nekada to mogućnost? Život je kratak i treba ga iskoristiti na najbolji način.

Upalim automobil i dozvolim mislima da me odvedu negdje daleko, barem na trenutke. Zašto mi je njen zagrljaj toliko značio u tom momentu? Šta je uradila pa da me smiri? Udarim šakom od volan, svjestan da ne mogu dozvoliti sebi da mi vrijeme prolazi u razmišljanju o tako bezazlenoj stvari dok se trebam pitati šta ću sa situacijama koje mi znače.

Kristijan bi od mene tražio da zaštitim Tihanu, s toga sam se tako i ponio prema njoj, a pored toga, naravno, važniji mi je on. Ne mogu dozvoliti da netko pomisli da ima nešto između njih dvoje, sve dok se ne mogu zaštiti. Potreban mi je Kristijan, potrebna mi je njegova uputa jer ovako idem bez kompasa i ne znam gdje ću na kraju stići. Koliko ću pogrešnih poteza napraviti s namjerom da je svaki od njih ispravan?

„Šta si isplanirao?"

Nakon što sjedne na suvozačevo mjesto, postavi pitanje na koje nisam znao siguran odgovor, ali..

„Želim maknuti onu dvojicu."

„A Ilija?"

„Njega ću ostaviti još na slobodi, ali ću mu ubrzo oduzeti život."

Ravnim tonom izgovorim, nikada nisam imao problem s tim, učinit ću sve da zaštitim osobe do kojih mi je stalo pa iako to znači da ću drugu osobu morati skloniti sa Zemlje. Ne predstavlja mi nikakav problem, svakako jedino što želim jeste da se ovaj košmar završi.

„Gdje ćeš s ovom dvojicom?"

„U tamnici, Ivane, neću ih kući dovesti."

Frknem na njega i njegove nepromišljene riječi i pitanja. Gdje drugo mogu s njima?

„Jedan od njih je pokušao usmrtiti Kristijana. Večeras u bolnici."

„Šta?"

Vozio sam prema Ilijinom mjestu, ne znajući hoću li ih tamo naći ili ću obići cijeli grad da bih na kraju ulovio plijen po koji idem.

„Mislim, kako znaš? Jesi li bio tamo? Šta se dogodilo?"

„Bila je Tihana i vidjela, ali ne zna tko je bio zato ću ih maknuti obadvojicu."

„U piiip materinu."

Ni Ivanu se nije svidjelo što je čuo. Ispuhivao je zrak toliko glasno da sam ga jasno čuo, a njegova pesnica se skupljala u tolikoj mjeri da se ocrtavaju vene. Dugo nisam imao osjećaj da sam izgubljen, da ne znam šta ću prvo uraditi. Zvuk telefona zaustavlja misli, a kada vidim Melanijino ime, javim se.

„Halo?"

„Samo da ti javim, nazvali su me iz bolnice i rekli da u krvi nisu pronašli ništa sumnjivo."

Otpušem zrak kroz zube s olakšanjem.

„Dobro je."

„Kako si ti?"

Zašto ljudi postavljaju ovo pitanje u trenutcima kada znaju da pitana osoba nije dobro niti ima razloga da bude dobro? Kakve namjere imaju pa takva pitanja postavljaju? Provociranje?

„Imam posla."

Završim poziv nakon kratke rečenice.

„Ivane od tebe očekujem da se pobrineš o ovoj dvojici. Odvesti ćemo zajedno tamo, a onda uradi od njih šta ti je volja. Je li to uredu?"

Parkiram se u blizini jer u datom trenutku ugledam svjetlost koja obasja put i shvatim da izlaze od Ilije. Dlan od dlan pljesnem i otvorim vrata te se zaputim prema njima.

„Momci."

Obratim im se i dobijem poglede. Ivan se kretao prema jednoj dok sam stajao već pored ovog drugog.

„Trebamo razgovarati s vama."

Prebacim ruku preko njega te ga povedem k automobilu, znao sam da će Ivan isto uraditi, kao što mi nikada nije bilo jasno, kako je Ilija mogao zaposliti likove da mu rade, a plaše se svoje sjene u mraku? Za ovakve poslove se ne biraju slabići, naprotiv trebaju biti momci koji se ničega ne plaše.

„Možemo razgovarati i ovdje."

Coknem jezikom od zube pa čujem Ivanov odgovor s kojim me je preduhitrio,

„Ne budite smiješni. Zar se ovdje razgovara? Idemo na piće i tamo ćemo sve riješiti."

Dovoljan je bio pogled očiju prema Ivanovim da smo znali šta ćemo uraditi u isto vrijeme. Izvadimo kanapu iz džepova i na otvoreno zadnje sjedište ih naslonimo te im ruke svežemo, a potom ih bacimo da sjede.

„Bit ćete mirni jer u suprotnom može da vam se desi mnogo gore."

„Rekli ste da ćemo pričati."

„Onda još uvijek ne znate kako se odvija naš razgovor."

Stavi prvo jednom, a potom drugom traku na usta i sjedne pored mene na suvozačevo mjesto, zaključam vrata iako svjestan da ne mogu izaći jer mi kada radimo posao onda ga radimo na najbolji način.