Na meti kriminalca (Završena)

74. dio

Mateo Vučković

Poslije mnogo vremena ulazim u sobu gdje se nalazi Kristijan i prvi put s osmijehom na licu jer se probudio. Živ je. Zdrav. Nitko se nije nadao ovakvom ishodu, da će proći bez posljedica. Sreća je dio ovog dana.

„Tigre moj."

Dođem do njega koji prati svaki moj korak te sjednem na stolicu pored s podignutom obrvom.

„Kako se osjećaš?"

Izvijem usne u široki osmijeh gledajući u njegove oči koje su previše dugo bile zatvorene. Ponosan sam na sebe što sam potpisao kod doktora da ne želim još uvijek da isključe aparate. Znao sam da će se probuditi. Vjerovao sam u to!

„Ne želim biti ovdje, Mateo."

Prva rečenica koju mi je uputio ne bi ni imala smisla da nije nosila točan opis Kristijana.

„Čim si otvorio oči, išao bi da haraš svijetom."

Odgovorim kroz osmijeh, sretan što je pored mene. Što se vratio.

„Poželio si se problema, tigre, a?"

Glavu pomjeri lijevo pa desno potom nam spoji poglede.

„Šta se dešavalo dok me nije bilo?"

„Lud si ako misliš da ću ti to pričati u ovakvim uvjetima, ali samo ću ti reći da nisam omanuo ni u jednom trenutku. Držao sam se tvojih pravila i radio prema njima."

Široko se nasmijem, postajući svjestan da više nema nijedne prijetnje, nema nijednog razloga da ne budem sretan. Kristijan je tu, među živima je i sve će biti mnogo lakše nego što je bilo dok se nije probudio.

„Jesi li saznao nešto o onoj noći?"

„Odmah istu noć."

Sada na njegovom licu ugledam kratak osmijeh. Zna koliko mi znači i da ću uraditi sve što mogu da se osvetim, čak i onda kada njega nema. Njegovo ime neće biti isprljano jer ako bude, odmah je i moje. Isti smo. Braća.

„Nisi ništa uradio bez mene, je li tako?"

„Žao mi je, ali nije tako. Da budem miran, a o svemu sam obaviješten, nemoguće."

Pogled ispod spojenih obrva ukaže da se ljuti, ali kao da će moći dugo ostati ljut na mene. Ipak njega zanimaju sva dešavanja koja je propustio.

„Ali reći ću ti da sam čekao tvoje buđenje i sada će Ilija zaspati za cijeli život."

Gromoglasno se nasmijem, ponosan na postupke koji će uslijediti.

„Mateo.."

Tiho mi izgovori ime, na što sklonim osmijeh s lica i pažnju posvetim isključivo njemu te ugasim svaku drugu misao. Pogleda ravno ispred sebe u zid, a nakon što vrati pogled na mene, čujem pitanje.

„Zna li Tihana za ovo? Da sam u bolnici?"

Ona je bila tu kada se probudio, ali izgleda da se ne sjeća. Hoću li mu reći istinu ili da prešutim? Tišina se prelomi sobom na trenutke dok stavljam pogled na prozor i očekujem da mi dođe odgovor. Bila je cijelo vrijeme tu, od noći kada se desilo pa sve do večeras i sada je tu, ispred vrata, ali treba li da zna?

„Nemoj ni da sazna."

Pogledam u njega dok mi se hladna tečnost spušta niz leđa.

„Ako joj niste rekli do sada, ne treba nikada saznati."

Ravnodušnost u njegovom glasu pokaže mnogo toga. Trebam li šutjeti o istini? Kristijan ne želi da sazna? Ili je to bijes koji nas osuđuje što joj nismo rekli?

„Zna."

Kratko odgovorim. Ne želim kriti istinu pa da se poslije naljuti na mene kada je sazna.

„Je li dolazila ovamo?"

Ne mogu razjasniti na koji način razgovara o njoj, želi li dobiti pozitivan ili negativan odgovor?

„Mateo, reci mi istinu."

Opomene me jer zna kada se ušutim da smišljam odgovore, a ne govorim onako kako jeste. Ako me netko poznaje onda je to ovaj lik koji leži na krevetu.

„Dolazila je."

Kratko odgovorim i slegnem ramenima.

Neću mu reći da je dala krv.

Neću mu reći da sam branio njene dolaske ovamo.

Neću reći da se trenutno nalazi ispred vrata od ove iste sobe.

Neću reći koliko je suza prolila zbog njega.

Ništa od toga neću reći.

Primijetim da stišće pesnicu dok mu se vilica grči.

„Jesi li dobro, brate?"

Pokušam prebaciti temu na njegovo zdravlje, ali ostanem uskraćen odgovora dok su njegove oči prikovane za zid, a ruka još uvijek radi isti potez.

„Kristijane?"

Kao da se u tom trenutku vratio u stvarnost, pogleda u mene i blago izvije kutove usana u osmijeh. On koji se nikada ne smije.

„Umoran sam, želio bih biti malo sam."

„Razumijem te, brate. Odmori se sada pa ću doći ujutro u posjetu."

„Ponesi mi odjeću kada budeš dolazio jer ne planiram ostati ovdje."

Znao sam da će biti ovako i koliko god puta mu rekao da ne treba to raditi. On će uraditi po svom. Ne može ga nitko zadržati ovdje jer ne želi ostati. Ustanem sa stolice i krenem prema vratima uz riječi.

„Donijeti ću. Čuvaj se, tigre."

Svega par centimetara otvorim vrata samo da mogu izaći, a da ga ona vidi ili da on nju ne vidi. Šetala je gore dolje niz hodnik dok je Melanija sjedila na stolici.

„Kristijan se želi odmoriti. Treba mu vremena."

Obratim im se.

„Mogu li ga vidjeti na par sekundi samo, molim te?"

„Ne želi ni sa mnom da razgovara, tako da dođi sutra poslijepodne u posjetu."

Neće ga tada biti u bolnici. Izaći će u prvoj posjeti. Znam šta radim. Zazvoni joj telefon pa se javi, krećući se od nas nekoliko koraka, krajem oka sam pratio šta se događa, a onda čujem vrisak. Uspio sam!