Na meti kriminalca (Završena)

41. dio

Kristijan Novosel

Obrve mi se refleksno nađe na čelu, a kada počne koračati prema nama s osmijehom na licu. Lice se zategne. Krajem oka pogledam u Matea koji se vraški smije.

"Ako te ne mogu vidjeti u stanu onda mogu ovdje."

Leonine usne oblikuju rečenicu nakon što sjedne preko puta nas na fotelju.

"Šta radiš ovdje, Leona?"

Ustanem i nagnem se preko stola dok se njezina ramena sliježu uz nastavljanje razgovora.

"Sada sam ti rekla, braco. Želim provoditi vrijeme s tobom."

"Ali to ne znači da smiješ dolaziti na ovo mjesto."

Zakikoće se kao da je sve normalno dok savija ruke u laktovima, a obrve se spajaju u jednu liniju.

"Onda ti dođi kući."

Mateo se nakašlje, signalizirajući nam da je prisutan, na trenutke sam i zanemario, kao da mi je bitno, svakako zna svaki moj korak. Skoro pa svaki.

"Ne trebam prisustvovati porodičnim nesuglasicama."

Ošinem ga pogledom dok gledam kako se ustaje.

"Izgleda da mu je Tihana veća porodica od mene. S njom provodi više vremena."

Zaledim se u trenutku kada čujem njezinu rečenicu.

"Ne znam o čemu govoriš."

Frknem na nju dok se vraćam u fotelju. Mateo ostane u ispravnom položaju, naizmjenično gledajući u nas.

"Gdje ti je ona? Kako vas nisam vidjela zajedno?"

Gromoglasan smijeh odjekne prostorijom dok mi kroz uši ne prestaju odzvanjati riječi.

"Ostaviti ću vas da se ispričate."

Mateo prekine tišinu, krećući se prema vratima.

"Ne trebaš ići."

Obratim mu se, na što samo dobijem pogled i čujem otvaranje vrata uz kratku rečenicu.

"Vratiti ću se."

Leona pogleda prema vratim, a onda usmjeri oči k meni, sužavajući pogled. U trenutku kada pomislim da će mi uputiti rečenicu, ustane i kroz nekoliko koraka dođe do mene pa se smjesti na Meteovu stolicu.

"Zašto smo se udaljili, braco?"

Tihim glasom uputi pitanje, nakon čega spusti pogled, a nekoliko pitanja mi se javi u mislima.

Govori li istinu?

Jesmo li se udaljili?

Zašto se promijenila?

"Je li vrijedna da nas razdvoji?"

Njezina ruka krene prema mojoj, ali ne dozvolim. Pomjerim ruku, a nedugo zatim ustanem i stanem pored prozora.

"Pored svih djevojaka izabrao si nju da ti bude važna."

Kap koja prelije čašu.

Izgubim strpljenje i okrenem se prema njoj.

"Znaš li zbog čega smo se udaljili?"

Nekoliko trenutaka tišine dok se bijesno gledamo u oči kao da će svakog trenutka netko od nas da izvadi nož i zarije ga duboko u onog drugog.

"Posesivna si!"

Nikada nisam povisio ton u ovolikom intenzitetu kao sada. Ne želim imati kontrolu nad sobom. Šutio sam suviše dugo.

"Kriviš me za nešto što nisam ni uradio."

"Al.."

Dođe do mene, pokušavajući me uzeti za ruku kao da ne zna koliko ne želim dodire po sebi. Odmaknem se korak nazad.

"Ne diraj me."

Ovo više nije onaj Kristijan kojeg ona poznaje čitav život. Dovela me je do toga da se ponašam prema njoj kao što to radim prema ostalima.

"Nemam ništa s njom.. ali i da imam, ti bi trebala biti osoba koja će podržati moju sreću."

Uzmem nekoliko momenata, a onda nastavim.

"Ako sam već sretan, je l'?"

"Ne možeš biti sretan s njom."

Odzvoni prostorijom.

"Nikada neću dozvoliti da ona bude razlog tvoje sreće."

Još jedna rečenica koja se prelomi, ali i jasno pokaže koliko joj smeta Tihana. Zbog čega?

Ona je ubila Dominika, a nije Tihana ubila mene.

"Uraditi ću sve da je sklonim od tebe."

Istovremeno čujem otvaranje vrata i preko njezinog ramena pogledam te spojim pogled s Mateovim koji je stao u mjestu. Ne krećući se ni naprijed, ni nazad.

"Zatvori vrata."

Obratim se Mateu koji krene izaći poslije mojih riječi.

"Ali ostani unutra."

Dobacim.

"Nećeš ništa uraditi jer ona nije u mom životu."

Sada vratim pažnju na nju koja nijemo stoji ispred mene s očima koje bi me ubile da imaju mogućnost. Oči žene koja nas je rodila. Identične. Krv sjuri niz žile pri samoj pomisli.

"Biti ću sigurna uskoro."

Okrene se i krene praviti korake prema vratima. Stvarajući hladnoću. Ne izgovorim više nijednu riječ dok ne čujem zatvaranje vrata i Mateov glas.

"Šta se dogodilo upravo, brate?"

Uzmem telefon i ključeve sa stola te u hodu dadnem na znanje šta ćemo uraditi.

"Idemo za njom."

Brzim koracima izađemo, a onda pogledam okolo i ne vidim Leonu. Kako si tako brzo mogla nestati? Jesi li još uvijek unutra?

Zadnja rečenica i tvoje oči su mi rekle sve. Ista si kao.. ne znam više ni kako da je nazovem. Nikada mi neće biti jasno zašto nijedna od vas ne želi moju sreću.

"Locirao sam telefon."

Pokaže mi kotu na telefonu.

"Morao sam to uraditi, brate. Imam loš predosjećaj."

Tamna nijansa očiju ispred mene mi potvrdi ono što i sam mislim.

"Oprosti."

Posve tiho izgovori, sklanjajući pogled u stranu kao da je on kriv što se dešavaju ovakve stvari.

"Ja ću."

Odmahnem glavom uz kratku rečenicu i ne dozvolim da sjedne za volan.

"Hoću da vidim gdje ide i s kim se nalazi."

Škripa guma ostavi prašinu iza sebe. To je ona. Leona.