Na meti kriminalca (Završena)

37. dio

Kristijan Novosel

"Zašto si nervozna?"

Sjedimo u tišini cijelih deset minuta, dok ispod stola gledam Leoninu nogu kako se pomijera, bez trenutka stajanja. Izgovorim, razbijajući tišinu koja mi nije ništa dobro donijela, osim nekoliko misli o Tihani, ali kada pomislim da se nikome ne javlja i pri tome da joj je telefon ugašen. Shvatim da moram učiniti nešto po tom pitanju.

"Trebam se vratiti nazad."

Hladnoća u njezinom glasu, zaustavi svaku misao koja je trebala uslijediti. Trenutak u kojem sam nam suočio poglede, doveo je do obaranja glave i fokusiranja pogleda za pod.

"Malo smo vremena proveli zajedno."

Nakon što je podigne i spoji nam poglede, blago slegne ramenima. Praveći nevin izraz lica. Leona je vezana za mene, ali sada ima svoj život. Daleko od ovoga grada.

"Žao mi je zbog one situacije.."

Prevrne očima, bez obzira što držim čvrsto fokusiran pogled na nju.

"Samo ne želim da budeš u njezinoj blizini."

Cokne jezikom od zube pa spusti laktove na koljena potom smjesti bradu u dlanove, gledajući me ravno u oči.

"Tihana nije loša."

Nisam ni sam razlog izgovaranje rečenice, ali kao da mi je refleksno sišla s usana. Istinita je. Leonine obrve se nađu u ravnoj liniji dok slušam riječi.

"Ali sam joj ubila brata."

Razvuče usne, u kiseli osmijeh pa spusti pogled.

"Imam obaveza, Leona. Moram ići."

Čeka me Mateo da idemo kod Ilije. Tamo ne želim kasniti, samo zato što znam o čemu ćemo razgovarati. Ustanem, ali prije nego što napravim korak prema vratima. Leona se nađe ispred mene.

"Ne želim joj ništa loše. Samo mislim da nije korektno prema meni da se družiš s njom."

"Ne družimo se."

Frknem i ne saslušavši više nijednu riječ koju će izgovoriti, izađem iz stana pa se zaputim prema automobilu. Okrenem Mateov broj, a ubrzo čujem podignutu slušalicu.

"Došao?"

"Izađi."

Završim poziv i pritisnem papučicu gasa kako bih se što prije našao kod Matea. Znao je da trebamo ići kod Ilije pa se nismo trebali ni dogovarati za dalje radnje. Nisam je trebao pustiti samu. Ljutu. Bijesnu. Takva mi je izašla iz automobila.

"Ima li nešto novo?"

Nisam dozvolio ni da se smjesti. Riječi su se našle u zraku, a pogled na meni uz otpuhivanje vazduha.

"Ništa. Melanija je na granici da poludi."

Ubrzo smo se našli ispred Ilijinog radnog mjesta. Tišina nas prati cijelo vrijeme poput duha. Šta sam uradio? Zašto je nisam otpratio kući..? Pitanja su se nizala, a odgovor je bio jasan. Nijednu nisam pratio kući. Prođem pored Nenada kao da se ne nalazi metar od mene i uđem u prostoriju, dok je Mateo išao nekoliko koraka iza mene. Nastojeći biti dobar radni kolega koji će se pozdravljati s drugima.

"Sjedi."

Uradio bih to i da mi nisi rekao, ali samo pomijerim glavu gore pa je spustim dolje i presavijem ruke u laktovima te ih smjestim na prsa. Mateo sjedne preko puta mene pa sačekamo Iliju da otvori temu.

"Tihana mi se ne javlja na telefon."

Odzvoni mi u ušima pa ga krajem oka pogledam dok nervozno udara olovkom od stol za koji je prikovan i pogled.

"Jesi li išao kod nje?"

Mateo se snađe da postavi pitanje, dok su mi se u mislima vrtile razne rečenice, a svaka je nosila dozu ogorčenosti. Ako ti se kćerka ne javlja na telefon, hoćeš li samo tako odustati od toga ili ćeš učiniti korak dalje pa i narednih deset ako je potrebno za njima, sve dok ne dođe do cilja..? Ovaj put je cilj u obliku rođenog djeteta.

Hladni trnci se spuste niz leđa jer se vratim u djetinjstvo pa kako bih spriječi dalji tok misli. Fokusiram pogled na Iliju koji je gledao u mene s pitanjem na usnama.

"Znaš li nešto o njoj? Gdje je zadnji put bila?"

Bila je sa mnom, ali ti ne mogu reći.

"Tko je bio zadužen za njezinu sigurnost? Tko ju je trebao čuvati, Ilija?"

Frknem na njega. Ni na trenutak nisam mario što mi je gazda.. nazovimo ga tako.

"Pa.."

Ne dozvolim da izgovori niti ime, niti bilo kakvu drugu riječ.

"Ne možeš od mene tražiti da budem na dva mjesta u isto vrijeme."

Mateo se nakašlje kako bi dobio trenutak pažnje.

"Ako situacija bude pod još većom tenzijom, nećemo uspješno raditi."

Ilija udari šakom od stol, tako da cijela prostorija odzvoni.

"Narušiti će mi se ugled."

"U pi*ku materinu."

Frknem, tiho sebi u bradu. Gledajući lika lijevo od mene. Tko zna gdje je Tihana i šta se s njom događa dok on razmišlja šta će biti s njegovim ugledom.

"Ne smijem dozvoliti da mi se netko nasmije na ovu situaciju."

Za nekoliko nijansi povišenim tonom nam se obrati.

"Podignite sve na noge. Uzmite koliko god vam je potrebno momaka, ali je dovedite."

Ironično se nasmijem na njegove riječi dok mi Tihanine rečenice prolaze kroz uši, a onda i Melanijine. Ovaj monstrum se može poistovijeti s osobom zbog koje ne želim ni gram ljubavi blizu sebe.

"A šta ćeš ti?"

Frknem pa ispružim ruku na njegov stol.

"Ostati ovdje i sjediti?"

"Zašto imam vas, Kristijane?"

Čujem Mateov hinjski smijeh koji dovede do toga da se još veća doza bijesa stvori u glavi.

"Ne plaćam vas da sjedite."

"Ovaj put ti se radi o kćerki."

Izgovorim toliko glasno da su mogli čuti i svi oni koji se nalazi u susjednim prostorijama. Na što se samo ironično nasmije te prisloni leđa uz naslon.

"Znam šta očekuješ od mene, Kristijane. Otići ću na njihova vrata."