Na meti kriminalca (Završena)

51. dio

Melanija Posavec

Ugledam Kristijana da izlazi iz prostorije u kojoj se nalazi Tihana, a odmah potom odlazi niz hodnik. Bez riječi. Šta se dogodilo unutra? Osjetim dodir na laktu pa pogledam u Matea.

"Idem s njim, potreban sam mu. Javi mi šta se događa s Tihanom."

Pomijerim glavu naprijed pa nazad dok osjećam usne na obrazu.

"Zovi me kada mogneš."

"Hoću."

Omotam ruke oko njegovih leđa te ga ubrzo pustim da bi mogao stići Kristijana. Krenem prema vratima iza kojih se nalazi Tihana te ih otvorim i uputim pogled prema krevetu na kojem se nalazi dok bijeli zidovi dovedu nelagodu u tijelo. Počnu navirati sjećanja na brata, ali ih ubrzo potisnem i dođem do nje koja ostane u ležećem položaju s pogledom upućenim meni.

"Jesi li dobro, Tiki?"

Knedla iz grla nestane, a pluća dobiju dovoljan kapacitet zraka da se ne moraju preko dubokih uzdisaja puniti. S lakoćom počnem disati jer postanem svjesna da se sve završilo. Tihana je sa mnom i više nemam razloga za strah, barem ne što se njezine strane tiče. Usne razvučem u blagi osmijeh dok slušam riječi.

"Jesam."

Slegne ramenima te nastavi.

"Bila bih još bolje da nisam njega vidjela."

Spustim usne na obraz i odmaknem se. Ne želim je povrijediti, ali sam morala osjetiti blizinu.

Mnogo mi je nedostajala moja najbolja drugarica.

"Ali on nije kriv, Tihana. Nije ti ništa uradio."

Okrene glavu i pogled fokusira na prozor što me dovede do toga da nastavim razgovor.

"Uplašio se za tebe."

Nikada neću zaboraviti trenutak u kojem je prišao Tihani, s tim ostavio mrtvu Leonu. Rođenu sestru, bez obzira kakav su odnos imali i tko je kome nažao učinio.

"Jesi li na njegovoj strani, Melanija?"

Okrene lice prema mom zatim me prodorno pogleda.

"Stalo mu je do tebe."

Spusti ruku na čelo, izvijajući desni kut usne dok me nastavlja gledati istim onim pogledom koji mi želi dati odgovor da imam pogrešno mišljenje.. ali koliko god ona želi. Istina je drugačija.

"Imam jednu ideju."

Tiho izgovori, spuštajući ruku na moju. Fokusiram se kako bih što pažljivije saslušala njezinu ideju.

"Pomozi mi da odemo iz bolnice."

Zjenice mi se rašire, a usne razdvoje jedna od druge dok izvijam obrvu na čelo uz otpuštanje zraka iz pluća.

"Izlaziš ujutru."

Odmahne glavom, nastavljajući razgovor dok se stisak pojača na ruci.

"Želim da idem odmah."

"Ne možemo to uraditi. Brzo će svanuti."

Pokušam je odgovoriti od zamišljene misli, ali Tihana ne bi bila ona da dozvoli promijenu. Nastavi po svom, ne osvrćući se na to što se nalazimo u bolnici i što joj je do unazad sat vremena bilo loše.

"Pomozi mi da pobijegnem odavdje. Želim napustiti grad."

Coknem jezikom od zube, pomjerajući glavu desno pa lijevo i tako nekoliko puta.

"Molim te.."

Tiho izgovori, svjesna da je ne mogu odbiti jer zna koliko mi znači. Udahnem duboko, pokušavajući pronaći odgovarajuće riješenje.

"Za tvoj posao nije bitno u kojem ćeš gradu biti."

Slegne ramenima i približi mi se toliko da može spustiti glavu na moja prsa. Otisnem usne na kosu dok gledam ravno ispred sebe.

"Nije, ali ne možemo odmah otići."

Podigne pogled k mojim očima uz riječi.

"Možemo. Imam dovoljno novca za početak."

Šta ću reći Mateu?
Kako da mu kažem?
Udahnem duboko, postajući svjesna da nemam potrebu za pravdanjem. Samo smo prijatelji i ništa više od toga.

"Ali da ne kažeš ništa svojim drugarima."

Cinično se nasmije i odmakne od mene, ali ne legne, naprotiv ostane svega nekoliko trenutaka u sjedećem položaju zatim ustane s kreveta.

"Tihana.. nije.."

Dođem do nje i uzmem je za ruke, ali ona samo odmahne glavom uz riječi.

"Nikada ti ovo neću zaboraviti."

Presvuče se u svoju odjeću potom uzme jaknu i pogleda u mene s osmijehom preko cijelog lica kao da nikada nije bila sretnija u životu. Ne osjećam se isto. Gdje ću otići, a da se osjeća sigurnije nego ovdje?

"Idemo!"

Ushićeno kaže dok me uzima za ruku i kreće prema vratima. Coknem zubima, ali ne izgovorim nijednu riječ, naprotiv počnem se kretati zajedno s njom, držeći se za ruke niz hodnik, pažljivo gledajući da ne naiđe netko i zaustavi njezin plan.

"Uspjele smo!"

Glasno izgovori nakon što izađemo ispred bolnice i počnemo normalno disati jer unutra kao da nam je ponestalo kisika. Plašile smo se da će čuti svaki naš korak, uključujući i disanje, a tada bi njezina sreća nestala. Podigne ruke visoko u zrak i protrese se. Stojim na jednom mjestu, gledajući u nju koja me ubrzo uzme za ruku s riječima.

"Požuri. Još nismo na sigurnom."

Nastavimo koračati ka izlazu iz dvorišta bolnice.

"Još uvijek mislim da ovo nije dobra odluka."

Oglasim se nakon što postanem svjesna onoga što smo uradile. Doktorica je predložila psihološki razgovor, a ja sam joj pomogla u namijeri da pobjegne i liši ga se. Nisam to trebala učiniti.

"Obećaj da nećeš reći za naš odlazak Mateu i.."

Pogleda u nebo, a potom vrati pogled na mene.

"Kristijanu."