Na meti kriminalca (Završena)

18. dio

Mateo Vučković

Slušam Kristijana koji sjedi u automobilu do mene i prepričava šta se dogodilo kod Tihane u stanu. Lice mu je zgrčeno dok obrve traže priliku da se spoje u jednu.

"Nije ti ništa uradila."

Hladno izgovorim poslije saslušane priče u kojoj se devedeset posto vremena žalio na djevojku kako ga je dodirnula. Ošine me pogledom, a potom bura riječi izađe s njegovih usana.

"Kako možeš pomisliti da mi ništa nije uradila kad me je više puta htjela dodirnuti.."

Prođem rukom kroz kosu te je zadržim na zadnjem dijelu glave, malo iznad vrata. Ne dozvolim da završi rečenicu jer će se ponavljati iz riječi u riječ.

"Ako te je htjela dodirnut. Nije te htjela ubiti. Opusti se, Kićo."

Znam razlog zbog kojeg ne želi da ima intimne dodire s djevojkama, ali Tihana nije ni pomislila na takav dodir. Spustila je ruku na njegovu iz čiste zahvalnosti što joj je pružio pomoć u situaciji koju nije mogla sama riješiti.

"Da je tebe htjela dodirnut, vidjeli bi mi."

Pogledam u njega s podignutom obrvom visoko na čelu, zadržim ruku na koju sam naslonjen i razvučem usne u osmijeh.

"Ne bih branio."

Zjenice mu se rašire dok obrve pronalaze mjesto poviše onog za koje su predviđene. Slegnem ramenima, nastavljajući ga gledati s riječima na usnama.

"Ako je ti ne želiš. Dozvoli meni da se upoznam s njom."

"Ne želim je."

Frkne na mene i u trenutku shvatim kako bi volio da me udari toliko da više nikada ne progovorim, ali ostat će samo neostvareni snovi.

"Kad ćeš nam organizirati upoznavanje?"

Postavim pitanje, znajući da će ga isprovocirati, ali kada bi nam ugovorio sastanak. Došao bih. Čak bih dozvolio da me dira ako želi. Njegov pogled ispod tamnih obrva stavlja na znanje misli koje ima upućene meni.

"Nisi normalan."

Jasno ih iznese na svjetlost dana, ali ne mognem suzdržati osmijeh. Glasan odjekne automobilom.

"Ili ćeš razgovarati s Ilijom da me postavi na tvoje mjesto?"

Sad se uozbiljim pa dobijem izraz lica sličan njemu, ali nikada neću moći imati dozu ozbiljnosti i strogosti koju posjeduje dečko do mene. Kristijan je posve druga priča, mnogo drugačiji od sviju nas.

"Neću imati ništa protiv. Čak šta više, bit će mi zadovoljstvo da ne provodim vrijeme u njezinom društvu."

Okrenem glavu prema naprijed, saznavši kakav pogled Kristijan ima na djevojku za koju je zadužen.

"Djevojka je oblikovana, svaka oblina se jasno vidi."

Nastavim razgovor bez obzira na to što znam da ga želi završiti u što kraćem vremenskom intervalu.

"A tebi je najbitnije da se vide obline."

"Muško sam. Imam oči da ih gledam."

Svaki muškarac će pogledati zgodnu djevojku, ne samo ja. Gleda ih prvi on, ali..

"Ne gledaš ih samo. Svaka koja ti zapne za oko, odvedeš je u krevet. Minimalno jednom."

Nasmijem se glasno da osmijeh odjekne. Ponosan sam na sebe što imam takvu mogućnost, dobiti ono što želim.

"Šta ću, kad mi se može..?"

Odgovorim kroz osmijeh, ali njegovo lice ne poprimi niti mali smiješak. Uvijek je isti. Namrgođen.

"Malo ti jedna pa odeš s dvije."

Podrugljivo mi odgovori, ali me ne uvrijedi. Svjestan sam da noć znam provesti s dvije djevojke u jednom krevetu. Kad njima ne smeta, zašto bi meni smetalo? U trenutku kad se poželim smiriti, ako dođe do toga, onda ću biti s jednom i učiniti je sretnom, barem ću se potruditi da bude sretna sa mnom.

"Da ti se ponudi prilika bio bi s tri."

"Bio bi i s Tihanom da si pravi drug."

Dobijem pogled, ali ga ubrzo usmjeri na cestu ispred nas. Vozimo se već pola sata prema mjestu na kojem nas čeka Ilija s uputama za dalji posao. Mislim da će mi u ovom danu trebati nešto mnogo jako da se ispucam ili ću na kraju dana, kad dobijem slobodno vrijeme, otići u sobu s nekom od djevojaka.

"Vrijeme je da prestanemo razgovarati o ženskom rodu."

"One su tema o kojoj uvijek mogu razgovarati."

Ne sačekam ni trenutak, odmah se nadovežem na njegovu izjavu. Dva smo svijeta različita. Kristijan može bez ženskog roda, ali sa mnom nije takav slučaj. Volim zadovoljstvo koje mi mogu samo one pružiti.

"Pokušat ću organizirati sastanak za nas četvero."

Usne mi se rašire u široki osmijeh kad vidim da sam uspio u namjeri koju sam imao. Izaći ću na sastanak s direktorovom kćerkom, ali tko je četvrta osoba?

"Tko je četvrti?"

"Njezina drugarica, Melanija."

Zviznem. Kristijan je bacio oko na njezinu drugaricu..? Opet mi se usne razvuku u osmijeh. Možda će Melanija biti djevojka koja će rastopiti hladnog Kristijanu.

"Ne gledaj me tako."

Opomene me, ali za mene opomene ne znače ništa jer da znače držao bi se strane pravde i zakona. Ne bih bio na suprotnoj strani. Išao protiv njih i kršio ih u svakom smislu.

"Pričao sam ti šta se dogodilo kad je Tihana bila bolesna. Mislim da bi Melanija uradila nešto takvo.."

Zviznem još jednom, ali ovaj put nisam imao u planu. Morao sam reagirati na takav način jer drugog nisam imao.

"Ali ne želim tvoje napadno ponašanje."

"Nemaš brige, buraz."

Kratko odgovorim u glavi smišljajući način na koji joj trebam prići.

"Ako dođe do toga."

Tihana mi na prvi pogled izgleda mirna i stidna djevojka, ali šta se krije iza toga? Postoji li druga strana njezine ličnosti koju će pokazati vremenom?

"Želimo da dođe."

"Misliš.."

Pogleda me.

"Ti želiš?"

"Ako je ti ne želiš. Dozvoli meni. Znat ću šta trebam raditi s njom."

Zakikoćem se poput djeteta koje dobije omiljeni slatkiš. Kristijan samo blago klimne glavom te usmjeri pogled prema cesti.

"Uvijek si znao sa ženama."

Osmijeh mi se ne sklanja s lica, a pogotovo kad čujem pohvalu s Kristijanove strane. Trudio sam se uvijek zadovoljiti žensku stranu jer onda znam da je mogu tražiti opet ako poželim ili će one tražiti mene. U većini slučajeva je tako. Kad zadovoljiš potrebe. Zvat će svaki naredni kad bude imala potrebu za istim. Ne bude mi teško, pogotovo kad i s moje strane dođe do potrebe za pražnjenjem.

"Možda bi i ti trebao pokušati s tom drugaricom.. Melanijom, ako se tako zove?"