Na meti kriminalca (Završena)

29. dio

Tihana Matijević

"Šta pokušavaš dobiti s ovim?"

Pogledam u Melaniju nakon što izađem na tavan, zajedno s njom, a onda tek ugledam Kristijana i Matea kako sjede na betonu gdje su deke. Oni su ovo smislili? Mateo se ustane u trenutku kada nas ugleda pa s riječima na usnama prođe pored mene.

"Donijeti ćemo nas dvoje stvari."

Ni riječ nisam uspjela izustiti, a oni su nestali. Kristijanov pogled počiva ravno ispred njega kao da ne postojim. Napravim korak bliže njemu pa tiho izgovorim, svjesna da će me čuti.

"Nisam znala za ovo."

Zašto mi je važno da vjeruje kako nemam ništa s njihovim dogovorom? Okrene glavu prema meni i spoji nam poglede, ali tada se moj pogled nađe na drveću ispred nas.

"Nij.."

Zvuk telefona mi zaustavi rečenicu, a onda ga poslije nekoliko trenutaka okrene prema meni.

"Ostavili smo ključ na ormariću pored vrata. Uživajte!"

Mateo.
Slegnem ramenima, ne znajući šta trebam reći? Vjerovala sam da će se vratiti, a sada.. kada sam saznala istinu. Nelagodni trnci počnu kolati venama. Čut ćeš me za ovo, Melanija. Kunem ti se.

"Stajati ćeš tu cijelo vrijeme..?"

Pogledam u njega i napravim korak prema jastuku na kojem je sjedio Mateo. Odmah pored Kristijana, a kada sjednem, čujem ubrzane otkucaje srca kao bučno pomjeranje kazaljki na satu.
Okrzne me laktom po ruci prije nego što će dohvatiti bocu šampanjca, a onda je podigne prema meni i poželim ga dotaknuti dok uzimam čašu, ali ipak to ne uradim. Ne mogu još jednom slušati riječi s kojima mi govori da ne želi moje dodire.

"Nervozna si?"

Gutljaj mi zastane u grlu, ali ga poguram da prođe jer ne želim još jednom ispasti čudakinja pred njim. Usiljeno se nasmiješim pa nakon što spustim čašu, pogledam ravno u tamne oči.

"Samo mi je neprijatno što smo u ovakvoj situaciji. Mislim.."

Izgleda da mu nije bitno šta mislim jer je prekinuo tok riječi koje su trebale uslijediti kao objašnjenje.

"Znam da nisi utjecala na ovo, isto kao što ništa nisi rekla Melaniji."

Jesu li pluća dobila pun kapacitet za disanje? Da.
Jesam li u samo jednom trenutku postala mirnija? Da.
Utječe li njegova blizina koja prouzrokuje da na momente osjetim njegov dah podrhtavanje tla? Itekako.

"Opusti se, Hani."

Je li Kristijan konzumirao alkohol? Podignem obrvu i bolje se zagledam u njegove oči. Klimnem glavom potvrdno, ne znajući koji je odgovor ispravan. Nasloni se leđima na zid i usmjeri pogled ispred sebe, učinim isto što i on, uz nekoliko dubokih neprimjetnih uzdisaja.

"Noć je lijepa."

"Voliš zvijezde?"

"Mhm."

Promrmljam. Fokusirajući pogled na nebo.

"I mjesec. On je samo jedan. Zvijezda je mnogo."

Osjećam njegov pogled na sebi da prži svaki milimetar kože, ali nastavim držati visoko podignutu glavu s pogledom usmjerenim na nebo.

"Šta je bilo s Nenadom?"

Izgovaranje njegovog imena natjera me da okrenem lice prema Kristijanu koji nastavlja gledati u mene s čekanjem odgovora.

"Nije ništa bilo."

"Ništa?"

Uz podignutu obrvu izgovori riječ kao pitanje dok sužava pogled.

"Zašto si ga odbila?"

"Nije moj tip."

Nenad je dečko koji radi zajedno s Kristijanom i Mateom za Iliju, a više puta mi se javljao, stizale su ponude u obliku različitih izbora, ali ni na jedan nisam pristala.

"Dobar je momak. Nisi trebala odbiti. Pruži šansu."

Onaj kome želim pružiti šansu, ne želi je.
Sklonim pogled od njega u stranu i ugrizem se za usnu, pokušavajući smiriti nagone koji me tjeraju da kažem mnogo toga.

"Sviđaš mu se, Tihana."

Grub, dubok glas zapara uši.. ili je možda do hladnoće koju nosi sa sobom rečenica s kojom mi pokazuje da sam za njega samo jedna, nebitna osoba.

"Možemo li razgovarati o nečemu drugo?"

Okrenem se prema njemu i postavim pitanje.

"Ne bih rekao da budeš s lošim dečkom, ali on je dobar."

"Ne zanima me. Ne zanima me on, a ti.."

Ustanem pa još jednom pogledam u njega prije nego što dovršim rečenicu.

"Ako želiš za sebe nekoga onda nađi, ali nemoj mi nuditi druge momke."

Frknem s još višim tonom drugi dio rečenice, ali ne uspijem otići jer me njegova ruka uhvati za zglob. Okrenem se, ali s tim da ugrizem donju usnu. Milimetri nedostaju da se usne spoje u jedno i sama blizina dovodi do lupanja srca kao da će u svakom trenutku iskočiti.

"Pokušaj, Tihana. Nemaš šta izgubiti."

Realnost mi nakon svega nekoliko trenutaka udari šamar da se osvijestim.

"Sjećaš se trenutka kada sam ti rekao da se ne zaljubljuješ u mene?"

Blago podignem obrvu.

"Loš sam. Suviše loš za tebe. Opasan za tvoj život."

"Ali.."

Nisam uspjela završiti rečenicu.

"On je drugačiji. Budi sretna, Hani."

"Šta ako ću prije izabrati tugu za tobom nego sreću s nekim drugim?"

Isključim razum, a srcu dozvolim da govori. Svakako nemam šta izgubiti. Kristijan nikada neće biti moj. Nemam ga ni sada. Osim trenutaka u kojima dođe da mi poklon nekoliko trenutaka pažnje za kojim ću vapiti sve dok ne dođe opet. Hranit će me s njima, ali nikada neću biti dovoljno sita jer mi je zabranjena mjera u kojoj ga želim.

"Jesi li se zaljubila?"

Prošaputa.

"Bojim se da jesam."

Priznam. Olakšavajući sebi.

"Ne mogu te izgubiti ako priznam jer te i onako nemam."

Slegnem ramenima, spuštajući pogled na njegov torzo, a onda osjetim tople dlanove na obrazima kako mi nježno podižu glavu i spaja nam poglede u jedno.

"Upozorio sam te."

"Neću ništa tražiti od tebe."

"Nisi smjela da se zaljubiš u osobu poput mene."

Grlo mi se steže, ali nastavljam razgovor.

"Srcu ne mogu narediti kao što ti možeš."

Skloni ruke s lica pa se odmakne. Ostavljajući me samu dok sjeda na svoje mjesto i vraća pogled na mene koja stojim kao ostavljeno kuče od strane vlasnika.

"Dođi da razgovaramo."