Na meti kriminalca (Završena)

53. dio

Melanija Posavec

Dok joj prelazim prstima kroz kosu i pratim pokrete grudnog koša, shvaćam da tone u san. Uzmem telefon i otkucam poruku Mateu.

"Moramo razgovarati barem na pet minuta. Hitno je, Melanija."

Potpišem se jer ne znam ima li spremljen broj. Svjesna da činim pogrešnu stvar. Situaciju zbog koje se smije naljutiti na mene, ali potiskujem misli. Ne mogu otići bez pozdrava. Bez toga da zna gdje sam. Zabrinuti ću se.
S druge strane, Kristijanu je stalo do Tihane, koliko god ona misli suprotno.

Fokazao je iz više navrata svoje osjećaje, sasvim dovoljno je bila posljednja situacija. Bio je uz Tihane iako se u istom gradu dešavala, mogu sa sigurnošću reći jedna od najtežih životnih situacija. Smrt člana porodice.
Otključam telefon, nakon što zasvijetli ekran. Tihanino pomjeranje mi pomogne da ustanem i stavim jastuk na mjesto gdje sam sjedila te joj spustim glavu na njega uz riječi.

"Mirno spavaj. Bit ću tu."

Laž.

Prva i posljednja upućena njoj. Najboljoj drugarici. Sestri. Na trenutke uhvatim sebe da me preispituje savjest, ali moram ovo uraditi.

"Mhm."

Ušuškam je u deku i čučnem pored nje. Desnom rukom ponovo otključam telefon dok lijevom diram njezinu kosu. Što brže utone u san, bit ću sigurnija. Mirnije ću moći izaći.

"Treba li ti nešto?"

Trebaš mi ti.

Treba mi razgovor s tobom koji sam naglasila. Pet minuta samo.

Trebam ti reći sve što ne znaš.

Napravim puni krug očima kada pročitam njegovu poruku. Ne bih napisala da mi je hitno ako te ne trebam. Što se dešava s tobom da ne možeš shvatiti prostoproširenu rečenicu koja ima jasan naglasak..?

"O čemu se radi? Oprosti."

Još jedna poruka.
Hoću li je shvatiti kao ispravku prve ili na koji način?

"Ne mogu ti reći preko poruke. Želim te vidjeti."

Pošaljem prije nego što razmislim o riječima koje napišem. Želim li ga vidjeti ili moram? Postoji razlika. Velika.

"Trenutno sam u poslu. Poslije ću moći."

K vragu, Mateo!

Tihana će se probuditi i neću te vidjeti. Nećeš saznati razlog zbog kojeg nisam ovdje. Ostat ćeš bez informacija, ali isto će se desiti i s Kristijanom. Šta će on misliti o tome što nema Tihane? Brinuti će se o njoj.

"Možda poslije neću moći."

Pošaljem.

"Gdje si?"

Usne se razvuku u blagi osmijeh, a prsti požure da odgovore.

"Kod mene smo."

Hoće li doći? Hoće. Nadam se da hoće. Mislim da ne bi pitao gdje sam ako ne planira doći. Udahnem duboko.

"Ajde Mateo. Požuri."

Izgovorim u sebi, a onda dobijem poruku od njega kao da me je čuo.

"Za sedam minuta sam ispred."

Sada su se usne razvukle u široki osmijeh. Tiho ustanem s poda, gledajući iza sebe u Tihanu koja mirno spava.

Nadam se da ćeš spavati dok ne dođem. Brzo uzmem jaknu iz sobe te se obujem i sjurim niz stepenice. Pogledam na parking mjesto i ugledam Matea, naslonjenog na automobil s rukama prekriženim u laktovima. Brzim korakom dođem do njega, a onda me primi u zagrljaj.

Ovaj put, svjesna da je jedan od posljednjih, zagrlim ga jače i ne pustim ga duže od očekivanog.

"Jesi li dobro, Melanija?"

Odmaknem se od njega kada uslijedi pitanje i spojim nam poglede dok sliježem ramenima.

"Šta se dogodilo?"

Spusti mi ruku na obraz, a srce kao nikada u njegovoj blizini počne ubrzano kucati.

"Je li vam Ilija nešto uradio?"

Odmahnem glavom, izgovarajući riječi.

"Nije, ali Tihana.."

Zastanem na trenutke, svjesna da u ovom trenutku izdajem nju. Osobu koja je uvijek bila uz mene.

"Želi da napustimo grad."

Izvije obrvu na čelo.

"Kako misliš da napustite grad?"

"Ne želi više živjeti ovdje."

Riječi kao svakodnevica skliznu s usana. Možda ovaj poziv nije bio samo oproštajno nego u podsvijesti želim da napravi korak koji će promijeniti njezinu odluku.

"Jeste li rekle Kristijanu?"

"Zbog toga sam tebe zvala. Oni ne
razgovaraju."

Pomjeri glavu naprijed pa nazad. Šaljući mi potvrdan odgovor.

"Ne može otići od njega kada mu najviše treba. On neće priznati, ali značit će mu da je tu."

Usne mi se razdvoje jedna od druge. Nisam očekivala da će Mateo reagirati na ovaj način. Skloni ruku s obraza i odmakne se korak unazad dok uzima telefon iz džepa.

"Moram mu reći."

Stanem ispred njega dok spuštam ruku na telefon.

"Naljutit će se na mene ako sazna da sam rekla, Mateo."

"Melanija, moram mu javiti."

Srce počne preskakati na samu pomisao da će se Tihana naljutiti na mene, ali riječi sam već izgovorila. Ne mogu ih poništiti.

"On mi je brat i takvu stvar mu neću sakrivati."

"I ona je meni sestra, Mateo."

Stavi ruku na rame s riječima.

"Ne brini se. Smislit ćemo način."

Skloni ruku i uzme telefon dok postajem svjesna da ću u buduće morati razmišljati o posljedicama.