Na meti kriminalca (Završena)

61. dio

Mateo Vučković

Nakon što sam odbio Melaniju i njezinu suludu ideju da me kljuka tabletama, čulo se otvaranje vrata te mi je sve ostalo tada postalo nebitno. Kako sam stajao odmah uz njih, nisam imao gdje dalje. Čovjek u kasnim šezdesetim s naočalama na vrh nosa stane kao komandant ispred nas.

"Stanje je kritično."

Bolje da me je ošamario nego što sam čuo rečenicu. Pročistim grlo i prije nego što uspijem bilo šta da kažem, nadoveže se.

"Trebaju nam dva davaoca krvi."

"Ja ću mu dati krv."

"I ja."

Samo na momente prebacim pogled na Tihanu koja je odmah poslije mene izgovorila rečenicu. Kada vratim fokus pažnje na čovjeka ispred sebe, nastavi razgovor.

"Potrebno je obaviti pretrage i dokazati da možete darovati krv."

"Kristijan treba čekati da prođemo kroz taj famozni protokol?"

Dijelile su me milisekunde od toga da ga uhvatim za kragnu i otresem od pod s najjačim intenzitetom snage koji posjedujem.

"Ne, gospodine. Kristijan je već dobio potrebnu krv."

Pomjerim glavu dolje pa gore.

"Kako je on?"

Tihanino pitanje odzvoni prostorijom brže nego moje riječi koje ipak ostanu iza zuba.

"U komi je."

"U piiip materinu."

Frknem na njega čim izjavi u kakvom se stanju nalazi.

"Kada će se probuditi?"

Sada je Melanija ta koja nastavi razgovor, možda jedina pri sebi da zna koja pitanja treba da postavi.

"Ako se probudi, postoji mogućnost da ostane trajno nepokretan."

Izgubio sam kontrolu. Stao sam ispred njega i uzeo ga kutu te odignuo od poda uz riječi.

"Odakle ti pravo da nešto takvo kažeš?"

Gledao sam ga kao da sam gladna životinja koja svoj jedini plijen vidi u njemu dok me Melanija vuče za majicu s riječima na usnama.

"Molim te, ne radi ovo."

Pročistim grlo dok gledam lice kako postaje bijelo. Trebaš da me se bojiš, mogao bi vrlo lako da završiš na mjestu gdje se nalazi Kristijan.

"Uradi sve što možeš. Ne pitam koliko košta."

Odbacim ga od pod tako da sam odmah dobio povratnu informaciju kroz drhtav glas.

"Nije do nas. Uradili smo sve što smo mogli."

"Bit će do vas ako ne mislite da završite tri metra ispod zemlje. Svi ovdje. Ne zanima me čija je dužnost kome."

Nisam dobio nijednu riječ samo okrenuta leđa i ulazak u salu.

"Piiip ti mater."

Frknem na njega, svjestan da me vrlo lako može čuti, ali isto tako da me ne zanima hoće li ili neće.

"Smiri se."

Gurnem njezinu ruku sa svoje uz riječi s jačim intenzitetom.

"Ne trebi mi utjeha."

"Hoćemo li odmah ići da vidimo za krv?"

Tihana završi dalji kontakt sa mnom i Melanijom.

"Otiđi ti pa ću ja. Treba netko ostati ovdje."

"Da. Upravu si. Idem."

Bez oklijevanja je otišla i s tim pokazala da joj je stalo do Kristijana ili da joj savjest ne da mira? Spustim ruku na hladan zid, ali nije hladan ni pola kao što se osjećam. Šta ako doktorove riječi budu istinite? Kako će se Kristijan nositi s tim da ne može koračati, a cijeli život je u pokretu?

Ne.
Udarim šakom od zid, zaustavljajući misli da se kreću dalje i stvaraju dodatna pitanja, popraćena različitim scenama.

"Moramo vjerovati da će se oporaviti."

Okrenem glavu prema njoj te nam spojim poglede uz podignutu obrvu.

"Jesam li ti već rekao da mi utjeha ne treba?"

"Želiš li da razgovaramo?"

Smirenim glasom mi se obrati, spuštajući ruku na moju što dovede do toga da samo otpušem i odmahnem glavom.

"Puknuti ćeš ako ne budeš podijelio ni s kim šta ti se sve nalazi u mislima."

"Nisam raspoložen za razgovor, Melanija, ali cijenim što želiš pomoći."

Nije laž.
Drago mi je što imam osobu koja me želi saslušati, ali u sadašnjem trenutku ne podnosim ni samoga sebe. Razgovor mi nije potreban jer ne znam ni šta bih rekao, ali Melanija ne odustaje. Nastavlja istim tempom. Smireno i s pitanjima.

"Na koga sumnjaš?"

Cinično se nasmijem.
Otići ću po dokaze da budem stopostotno siguran. Uzeti ću snimak i uvidjeti, ali moje procijene nikada nisu izdale.

"Ilija?"

Nisam odgovorio, ali Melanija je dovoljno pametna da može sabrati dva i dva.

"On ili jedan od ona dva klošara."

U očima joj se jasno oslikava zabrinutost i očaj. Šta joj je prošlo kroz misli?

"Poslao je nekoga od njih dvojice, kako bi sebe uklonio iz toga, a njegova je namjera."

"Nadam se da će biti dobro."

Slegnem ramenima, očekujući isto što i ona, ali.. šta bi on izabrao da zna koje su opcije ostale? Život, ali bez mogućnosti za normalnim funkcioniranjem ili gubitak života. Poznajem ga dovoljno dobro da bih mogao odgovoriti umjesto njega.

"Izvući će se, vidjet ćeš."

"Mateo?"

Poslije njezine rečenice uslijedi dozivanje imena. Okrenem se odmah i ugledam mušku osobu.