Na meti kriminalca (Završena)

39. dio

Leona Novosel

Ulazim u prostoriju koja mi je postala svakodnevnica od kada je ona u njoj. Ovaj put će se dogoditi malo drugačije stvari. Nasmiješim se nakon što pogledam u nju koja nepomično leži na krevetu. Živa je. Znam da joj ne smije nitko oduzeti život osim mene. Tako smo se dogovorili. Napravim nekoliko koraka prema njoj pa nakon što dođem do kreveta na kojem se nalazi, spustim ruku na njezino rame uz grubo pomjeranje, ali posve tihe riječi.

„Probudi se."

Ovo će ti biti zadnji san, ali smijeh zadržim u sebi. Neću ti dozvoliti da vidiš šta ti se sprema. Smrt dolazi na vrata. Naglo ustane s kreveta i nađe se u sjedećem položaju dok blijedo gleda u mene. Boja lica joj je svjetlija od zida. Dobila sam ono što sam tražila. Uplašenu Tihanu koja zavisi od mene, čiji život je u mojim rukama.

„Ti.."

„Došla sam te vidjeti."

Ovaj put nisam mogla zadržati osmijeh kao što nisam dozvolila ni da dovrši rečenicu. Izvadim telefon iz džepa pa ga okrenem prema njoj.

„Sada ćemo obaviti ono o čemu smo razgovarale."

Spusti pogled na pod. Nećemo tako Tihana.

„Gledati ćeš u mene. Je li ti jasno?"

Nakon što joj spustim ruku ispod brade i lice podignem k sebi tako da nam spojim poglede, klimne glavom u potvrdnom smislu.

„Mora ti biti jasno, kao da imaš izbora."

Još jedan gromoglasan smijeh siđe s usana, ali ga ubrzo skloni upaljen telefon na kojem se nalazi mnoštvo obavijesti.

„Otključaj."

Okrenem prema njoj, na što rukom krene prema njemu, ali odmahnem glavom uz riječi.

„Iz moje ruke."

Ne možeš biti pametnija od mene, Tihana. Bolje je za tebe da se ne počneš igrati sa mnom jer uvijek sam ona koja pobijedi. Ne gubim. Učini šta sam joj rekla, a onda vratim telefon da ga u funkciji imam samo ja. Refleksno mi se obrve podignu nakon što vidim Kristijanovo ime i među pozivima, a i među porukama. Njih ostavim za kasnije, prvo uđem u propuštene pozive i uvjerim se da mom bratu ova djevojka ipak nešto znači. Možda čak više nego i ja. Je li moguće? Četrdeset i sedam poziva samo od njega. Grlo mi se počne sušiti pri samoj pomisli da se mogao toliko uznemiriti zbog nje.. ili se možda samo sažalio?

Kristijan nije osoba koja voli. On ne zna šta znači ta emocija. Zar ne? Ali ipak ću je ukloniti s lica zemlje kako bih bila sigurna da neće dobiti priliku da se približe jedno drugom jer ako ih pustim da se sretnu još jednom. Stvar prepuštam sudbini, a ona donosi rizik. Nisam spremna na njega, a i već odavno imam u planu da je sklonim iz života. Biti ću mirnija i spokojna znajući da ne diše, pogotovo ako ne diše u blizini mog brata. Mog Kristijana. On smije biti samo moj. Ne želim ga dijeliti ni s kim.

„Želim da razgovaramo, Tihana. Objasniti ću ti sve."

Jedna od prvih poruka koja je stigla s njegovog broja. Šta joj ima objasniti? Zadržim fokus na porukama s mnoštvo različitih pitanja u mislima. Ne možeš me zamijeniti za drugu djevojku, Kristijane. Ispušem zrak kroz zube toliko jako da osjetim povjetarac ispod nosa.

„Daj mi samo nekoliko minuta, ako poslije toga ostane isto mišljenje, skloniti ću se."

Skloniti ću vas ja. Nitko drugi neće trebati. Osjetim da mi grlo ostaje bez tečnosti, a umjesto nje, stvara se knedle. Bila sam u tom trenutku pored tebe dok si joj pisao poruku. Cinično se nasmijem pa pogledam u nju koja se još uvijek nalazi na istom mjestu s pogledom ravno ispred sebe, gleda u jednu tačku i razmišlja o nečemu ili ipak o nekome. Ako je netko onda znam da je Kristijan, ali ubrzo nećeš imati mogućnost ni da misliš na njega. Gromoglasno se nasmijem, a onda dobijem poražavajući pogled.

„Napisati ćeš mu poruku. Svojim debelim prstima."

Zapovjedim joj potom sjednem pored nje na krevet koji već odavno škripi. Pružim telefon s riječima.

„Došao je red i na to."

Pomjeri glavu lijevo pa desno, ali svjesna da ne smije odbiti uzme telefon dok pratim svaki korak.

„Ali nemamo ništa."

Uzmem je za prljavu kosu i povučem nazad tako da je podigla glavu uz teški uzdah.

„Pokušavaš me lagati?"

Šmrcne i udahne duboko, ali učinim isti potez još jednom.

„Počni pisati ako misliš sebi dobro."

Za tebe više ne postoji dobro.

„Moramo se držati dogovora, Tihana."

Pustim joj kosu i tada telefon primi s obadvije ruke te uđe u njegovu poruku, a nakon što samo pogleda u nju, izgovorim uz ciničan osmijeh.

„Kažeš nemate ništa?"

Nekoliko trenutaka tišine, dozvolim joj da se obraduje zbog dobivenih poruka od njega, znajući da je to zadnje što će imati priliku da pročita, čemu će da se nasmije. Pomisao na to izvuče mi osmijeh od uha do uha. Riješiti ću se i tebe kao što sam ti se riješila i brata.

„Počni pisati."

Ruke joj drhte dok su obrve spojene u jednu crtu. Mnogo toga u životu ni ja nisam htjela, prvo vas dvoje ne želim blizu jedno drugog zato ću se tebe i riješiti.

„Ne traži me. Otišla sam daleko s dečkom kojeg volim."

Izgovorim, a ona počne pisati sve dok ne dođe do zadnje riječi.

„Volim."

Ponovim uz naglasak. O čemu trenutno razmišlja?

„Pošalji."

Nakon što dovrši rečenicu, zapovjedim da pošalje napisanu poruku. Ako je ne pošalje, možemo smatrati i da je nije napisala.

„Ali prije nego što pošalješ. Dodaj da ga nikada ne želiš vidjeti u životu."

Kada spoji pogled s mojim, ugledam suze u njezinim očima.

„Kristijan se ne voli, Tihana. On nije dečko koji voli, niti ga trebaš voljeti."

Zašto sam stišala ton?

„Što prije napišeš i pošalješ poruku, biti će ti lakše."

„Ne želim.."

Napiše, ali ne napiše šta ne želi.

„Te nikada više vidjeti."

Kažem joj tiho na uho. Sigurna sam da me proklinje u sebi, ali bez toga ne može proći.

„Ako ne učiniš to, neću te pustiti."

Naravno da te nikada neću pustiti. Uradi šta sam tražila, a onda joj rukom pređem preko leđa uz riječi.

„Bravo, poslušna Tihana."

Gromoglasno se nasmijem te joj uzmem telefon i ustanem.

„Doći ću malo poslije i tada ćemo izvršiti dogovor."

Klimne glavom s nadom u očima, ne znajući da će je dočekati trenutak smrti umjesto trenutka slobode.