Na meti kriminalca (Završena)

21. dio

Tihana Matijević

Snaga me izdaje.

Oči se zatvaraju.

Disanje postaje sve teže.

Bolovi probadaju svaki dio tijela dok naslonjene glave na zid čekam da mi netko pomogne, a nema tko. Telefon mi se ugasio kad se Kristijan javio. Da, nazvala sam njega jer nemam koga drugo. Melanija nije u gradu, otišla je svojima. Nadala sam se da bi došao ako mu kažem šta se dogodilo. Možda bi mi pomogao, ali sad nemam niti jedan gram nade da će doći.

Pokušam se dohvatiti za suprotni zid jer se skučena u hodniku nalazim, ali jaki bolovi prođu kroz glavu i vrate me nazad. Sklopim oči pa dozvolim suzama da se skotrljaju niz obraze. Čujem otvaranje vrata pa naglo otvorim oči, plašeći se da ću ugledati osobu s druge strane zbog koje se nalazim u datom stanju, ali usne se blago pomjere, praveći dodatne bolove kad ugledam Kristijana.

"Hej.."

Tiho izgovori, stojeći u jednom mjestu, na sredini vrata. Zjenice mu se rašire, a moje poluotvorene oče ga nastave gledati. Uđe i nakon toga zaključa vrata, a onda se spusti pored mene u čučanj.

"Šta se dogodilo, Tihana?"

Sklopim oči na trenutke, pokušavajući pročistiti grlo koje me itekako peče, a onda osjetim njegov hladan dodir na ruci. Otvorim oči koliko mi je snaga dozvolila, ali s obzirom na to da sam je svaki trenutak imala sve manje. Uspijem ih otvoriti tek toliko da ga mogu vidjeti, ali više su zatvorene nego otvorene.

"Tko ti je ovo napravio?"

Glas mu postaje u svakoj narednoj rečenici grublji. Ruku još uvijek drži na istom mjestu, zbog čega bih se iznenadila da sam u boljem stanju.

"Dođi."

Provuče ruku ispod koljena, a drugu iza leđa i podigne me.

"Polako."

Tiho kao da će nekoga probuditi izgovori, a zatim me prenese do kreveta i spusti.

"Ostani tu. Donijet ću ti vode."

Ugledam tijelo kako se kreće prema kuhinji. Nisam progovorila nijednu riječ s njim otkako je ušao, ali nemam snage.

"Dođi.. polako ćemo."

Sjedne pored mene tako da osjetim dodir njegovog koljena na butini, a ruku spuštenu oko struka. Čuva me i ne mogu pasti. U drugoj ruci se nalazi čaša s vodom koju prinese do mojih usana pa otpijem nekoliko kratkih gutljaja. Osjećam dah na vratu i kunem se da bih doživjela nagli rast dlačica, ali od bolova ne mogu nijednu drugu emociju osjetiti.

"Dobro sam."

Izgovorim tiho, ali dovoljno da me čuje. Ustane i osjetim val hladnoće kako mi prošiba kroz tijelo. Odloži čašu na stol pa se vrati i stane ispred mene, ali ubrzo opet čučne te mi uzme ruke, a potom ih dobro pogleda.

"Nemoj me lagati. Vidim da nisi dobro."

Kad podigne glavu i suoči pogled s mojim, izgovori riječi s kojima jasno pokaže da zna kako se osjećam. Vidi. Ne treba znati.

"Ja.."

Pokušam ustati, ali razaranje bolova je u znatnoj većoj mjeri od snage koju imam.

"Pomoći ću ti."

Oči mi zasuze kad me uhvati ispod pazuha jednom rukom dok drugu spusti na struk. Prije bih rekla da me je donio do toaleta nego što sam sama došla, a onda.. kad je uzeo vatu s police i počeo mi čistiti rane. Zanijemila sam.

"Ne trebaš. Znam da ne želiš.."

Nisam uspjela završiti rečenicu zbog njegovog blagog podizanja glave i spajanja pogleda s mojim te riječi.

"Dozvoli mi. U redu?"

"Mhm."

Promrmljam i stisnem zube jer na trenutke zaboli pokret preko rane. Ne usudim se pogledati na ogledalo jer znam da neću vidjeti nešto što će mi se svidjeti.

"Gotovi smo. Želiš se umiti?"

Blago pomjerim glavu gore pa dolje, a onda me primi u čvrste ruke i podigne te dovede bliže umivaoniku. Spustim ruke sa strane, a onda udahnem duboko.

"Hoćeš da ti pomognem?"

"Sama ću."

Iako sam rekla da ću sama, nije sklonio ruke. Još uvijek me čvrsto drži da ne padnem, a opet dovoljno nježno trudeći se da me ne povrijedi. Nakon što pokvasim lice nekoliko puta, pružim ruku prema peškiru, ali ga Kristijan primi brže od mene te blagim tapkanjem obriše kapljice vode koje su se slivale.

"Bolje je ovako."

Podigne me u naručje i odnese u dnevnu, na isti krevet gdje sam sjedila dok nismo otišli u toalet da se bar s vanjske strane očistim. Sjednem, ali još jednom, na moje iznenađenje, ugledam njega ispred sebe, u čučnju i rukama na mojim, pokušavajući izbjeći ozljede.

"Hvala ti što si došao."

Zahvalim se gledajući ga ravno u oči, a onda osjetim naglu želju da ga zagrlim u trenutku kad kroz misli prođu scene onoga što sam doživjela večeras, a niz obraze se spuste suze. Ne smijem to uraditi, ne smijem posegnuti rukama prema njemu. Ne smijem nasloniti glavu na njegovo rame jer znam da će me gurnuti uz riječi da ne želi dodire, ali zašto me onda još uvijek drži za ruke? Palcima pređem preko šaka dok mi kroz misli prođe da će ih skloniti, ali ih ipak zadrži na mojim rukama.

"Nemoj se ustručavati. Slobodno se isplači."

Jesam li sigurna da se Kristijan Novosel nalazi ispred mene ili od bolova zamišljam da je on? Tu je. Ispred mene i čuva me za ruke dok govori riječi, tako blage i nježne. Šta se dogodilo? Zar i on može biti blaži od onog što sam mislila?

"Hvala ti što si došao."

Kroz misli se vrate zadnje scene s njim, trenutci u kojima sam ga napala. Riječi zbog kojih je izašao iz stana. Možda se nisam trebala tako ponijet prema njemu, ali nisam mogla podnijeti da odbija dodire kao da sam zaražena.

"Opusti se."

Jedva čujno izgovori, ne prekidajući me u izljevima suza koje teku poput izvora. Pusti mi ruke pa u tom trenutku opet osjetim samoću i hladnoću. Zašto nemam nikoga? Gdje si braco? Ti bi me tješio. Brisao mi suze, govoreći da će sve proći.

Osjetim udubljenje na krevetu pored sebe pa okrenem glavu i kroz suze ugledam Kristijana. Ne sklanja pogled s mene dok drži isprepletene prste i lomi ih.

"Tko ti je ovo uradio?"

"Ilija."

Kratko izgovorim i spojim pogled s njegovim. Ne znam razlog, ali mislim da zaslužuje znati sve što se dogodilo iako će me boljeti za nijansu više duša dok pričam o tome. Odlučim se progovoriti.

"Naljutila sam ga."

Okrene se prema meni te dobijem svu njegovu pažnju i prestanak pucketanja prstima.

"Papiri su trebali biti drugačije okrenuti u fascikli."

Zjenice mu se rašire, a obrve podignu za nijansu više na čelo.

"Mislila sam da je onako tražio. Do sada je bilo u redu kad su tako okrenuti."

Klimne glavom, šaljući mi potvrdni znak da sluša kao da to dovoljno nisu radile njegove oči tamne poput noći.
"Ali ispali su mu i tad je sve počelo."
Dovoljna je bila misao na taj događaj da suze poteku i nisam se ustručavala.

"Prvo me je pljunuo nekoliko puta."

Gadim se sama sebi dok to pričam. Kristijanova ruka završi na mojoj ruci. Možda je dečko primijetio po grimasi lica.

"Ispričat ćeš kad se budeš bolje osjećala."

Klimnem glavom i ne znam ni sama kako, ali završila sam privijena uz njegova prsa, osjećajući da oboje blago podrhtavamo. Naslonim glavu na njegovo rame i zanemarim svaki ožiljak na desnoj strani lica jer sam na toj naslonjena. Jednu ruku osjećam na dnu leđa, a drugom mi prolazi prstima niz kičmu, toliko blago da ih jedva osjećam.