Na meti kriminalca (Završena)

75. dio

Tihana Matijević

Telefon koji mi se nalazio u ruci ispadne poslije rečenice.

„Vaš otac je pronađen mrtav u stanu."

Osjetim Melanijine ruke oko sebe i u tom trenutku ustanem. Ljuta sam na njega. Ogorčena na njegovo ponašanje, ali informacija o smrti nije bila informacija koju sam htjela da čujem.

„Jesi li dobro?"

„Šta se dogodilo?"

Pogledam u Matea koji stoji iznad mene.

„Ilija je mrtav."

Kratko izgovorim, ali im pokažem o čemu se radi. Melanijine ruke se omotaju oko mog tijela, a iz očiju poteče samo nekoliko suza. Udahnem duboko i odmaknem se od nje te ustanem. Ne mogu reći da ga je Mateo ubio jer se cijelo vrijeme nalazi s nama, cijelo vrijeme ga imam na oku i ne mogu ga osuditi.

„Žao mi je."

Pogledam u njega nakon što hladno izgovori rečenicu.

„Svi ćemo umrijeti nekad. Pitanje je vremena."

Istina je. Kako da se naljutim na njega kada sam i sama svjesna da smo prolaznici na ovom svijetu?

„Moram ići sada. Ako vas treba negdje odvući."

„Imamo prijevoz."

Hladno odgovorim bez zahvaljivanja, a potom uzmem Melaniju za ruku i krenem niz hodnik. Ne mogu reći da me je zaboljelo kao kada sam izgubila Dominika ili kada sam bila u situaciji da ću izgubiti Kristijana, ali ne mogu reći ni da sam ravnodušna na njegovu smrt. Kakav god da je bio, on mi je otac. Pobrinuti ću se za njegov sprovod, bez obzira na sve što mi je uradio. Nismo svi isti i ne trebamo imati isto ponašanje.

„Ja ću voziti."

Uzme mi ključeve iz ruku.

„Organizirat ću sprovod, Melanija."

Pogledam u nju, ali ne vidim ni na sekunde razočarenje, naprotiv spusti ruku na moju uz riječi.

„Naravno da hoćeš. Otac ti je."

Spustim glavu na njeno rame, a onda mi pred očima prođu trenutci iz Kristijanove sobe. Zovnuo me je? Zna da sam ga došla vidjeti, a njegov umor i to što ne želi da razgovara sa mnom, razumijem., barem ću pokušati razumjeti. Dugo sam čekala da ga vidim, da razgovaram s njim, a on je umoran i ne želi da razgovara. Sačekat ću koliko god bude bilo potrebno.

„Znam da te muči i situacija s Kristijanom."

Melanija se odluči za razgovor nakon što upali automobil.

„Dobro bi bilo da pustiš vremenu, ono će ti najbolje pokazati kakva je situacija zapravo."

Klimnem glavom.

„I ja mislim da ne želi razgovarati sa mnom."

Grlo mi se stegne, a dlačice podignu. Možda sam samo ispala nepromišljena kroz cijelu ovu situaciju s njim. Mateo je izgleda govorio istinu, skretao mi pažnju i pokušavao otvoriti oči, a ja sam slijepo gledala u jednu točku. Željela sam ga pored sebe, a nisam bila svjesna da želje neće biti obostrane. Progutam nakupljenu pljuvačku i ostavim po strani sve misli vezane za Kristijana. Svaka bol ima svoj vremenski rok pa će tako i ova moja bol koja je vezana za njega, proći, a i ako ne prođe, naviknuti ću se da živim s njom.

„Bitno je da se probudio i da bude zdrav, a sve ostalo može ostati po strani."

Zadržim pogled na cesti dok mi se kroz srce prožimaju oštrice mača.

Navikla sam da budem gubitnik, a kada gubitnik očajnički poželi sreću s drugom osobom i ne dobije je, ne može se razočarati kao onaj koji nikada nije izgubio.

„Pomoći ću ti oko sprovoda i svega što te sljeduje da uradiš kao njegova kćerka."

„Hvala ti."

„Hoćeš li raditi obdukciju?"

Odmahnem glavom. Šta ću dobiti s tim? Možda saznanje da je ubijen ili ipak je došla smrt po njega i odvela ga. Ne! Bolje je što manje znam.

„Smatram da je dovoljno od mene da se pobrinem za sprovod i da na njemu ništa ne fali, a sve ostalo neću da diram."

„Razumijem."

Spusti ruku na moju i u tom trenutku shvatim da ne razumijem ni sama sebe.

Zbunjena sam.

Uplašena.

Oslobođena.

Ne smijem reći da sam sretna jer ne mogu biti sretna ako ću sutradan sahraniti oca, zar ne? Međutim, Kristijanovo buđenje mi je dovelo do toga da budem na neki način i sretna.

„Moramo sačekati da svane jer trenutno ništa ne radi."

„Vozi nas u stan. Moram se i istuširati, presvući."

„Dobro bi bilo i da popijemo kavu, da se dogovorimo."

Parkira ispred zgrade, a bez riječi dođemo do vrata stana. Suviše je kasno da bi razgovarale jer možemo remetiti mir drugih ljudi, a to mi ponajmanje treba u ovom danu. Naslonim se na naslon stolice tako da glavu prebacim iza i udahnem duboko.

„Moj život nikada nije miran. Uvijek se u njemu nešto dešava."

Izjavim nakon što pogledam u Melaniju koja sjedi preko puta mene.

„Bit ćeš nagrađena za sve, samo ti treba strpljenja."

„Hvala ti što si uvijek tu bez obzira na sve. Nisi dužna da prolaziš kroz turbulencije koje me prate kroz život."

„Zbog čega služe prijatelji?"

Njezin odgovor je uvijek isti. Prijatelji su tu da prolaze kroz sve životne situacije zajedno, bile one sretne ili teške, prijatelj mora biti uz tebe.