Na meti kriminalca (Završena)

19. dio

Ilija Matijević

Sve dok mi je Kristijan u grupi, znam da neće biti repova. Momak koji radi sve kako treba i ne dozvoljava situaciji da ga nadvlada. Zbog njega su mi planovi ostvareni. Ispred mene na željeznoj stolici sjedi muška osoba plave kose, ali vrijedi li onoliko koliko sam mislio da će vrijediti? Zavezao sam mu ruke iza stolice, čvrstom kanapom da se ne može odvezati, a isto uradio i s nogama.
Zarobljen je.

Na mojoj teritoriji.

Prekriženih ruku u laktovima stojim na svega dva metra ispred njega koji blijedo gleda u mene i mogu dati ruku da sam očekivao veću hrabrost od njega.

"Us*ao si se?"

Cinično se nasmijem pa osmijeh odjekne praznim podrumom koji je obložen debelim zidovima. Predviđen za posebne osobe kao što je Marko. Priđem dovoljno blizu da skinem traku s usana i dozvolim mu da govori.

"Šta hoćeš od mene?"

Rukom prođem po njegovoj kosi, ali ga jače potapšem po potiljku.

"Od tebe ništa, ali od tvog oca mnogo toga."

"Zašto si mene doveo?"

Obiđem jedan krug oko stolice pa zaustavim kretanje ispred njega koji uplašeno gleda u mene s povišenim tonom na usnama. Kontradiktorno.
"Sad ćemo vidjeti, koliko značiš tatici."
Gromoglasno se nasmijem, izvlačeći telefon iz džepa farmerica. Pogledam u zavezanu osobu ispred sebe pa pronađem broj njegovog oca u imeniku.

"Dati će ti sve što budeš tražio u zamjenu da me pustiš."

Klimnem glavom, šaljući mu potvrdni odgovor, ali riječi se nisu kosile s njim.

"Ne budi tako siguran, dijete."

Odgovorim, glasnije, stavljajući na znanje da ne treba vjerovati ocu koji je prevarant. Nazovem broj osobe s kojom poprilično dug vremenski period imam nesuglasice. Ugledam istu sliku na ekranu kao što gledam i uživo samo što je jedan otac, a drugi sin.

"Imam nešto tvoje kod sebe."

Zakikoćem se kao da sam izašao iz ludnice prije nekoliko minuta, ali pogled skupljenih obrva na ekranu, izazove još veći smijeh. Okrenem ekran prema momku koji sjedi na stolici i dozvolim im da razmijene nekoliko riječi.

"Vadi me odavde, ćaća."

"Gdje se nalaziš, sine?"

U tom trenutku okrenem telefon prema sebi, a prijeteći pogled uputim ispred sebe, na Marka.

"Kod mene je."

Raširim usne u široki osmijeh, provocirajući osobu s druge strane.

"Govori mi, gdje se nalazite?"

"Ma vidi ti to. Kako razgovaraš s osobom kod koje ti je sin?"

Podignem obrvu, čekajući odgovor s druge strane, ali onda odložim telefon na stol s kojeg će jasno moći vidjeti šta radimo. Uzmem traku i odrežem dovoljan komad pa ga zalijepim Marku na usta koji je svega jednu rečenicu uspio izgovoriti prije nego što je dobio zabranu govora.

"Nemoj opet, molim te."

Preklinjat će te vi mene, itekako, ali nema šale s Ilijom. Stanem iza Marka pa zajedno s njim pogledam u ekran na kojem se nalazi Milorad koji bi volio da može iskočiti iz ekrana.

"Kako te nije sramota takvo nešto uraditi? Nisam ti dirnuo kćerku, a ti.."

"Vratit ću ti sina ako mi potpišeš ugovor u kojem će pisati da ćeš se nalaziti deset kilometara od nje. Neću da imaš bilo kakav kontakt s njom, niti da joj se nalaziš u blizini."

Nije mi bitna Tihana.

Jedino mi je bitno da sačuvam svoj ugled. Ako je uzme za sebe. Pričat će se svašta o meni. Zašto bih dozvolio takvo nešto? Stanem s Markove desne strane, još uvijek gledajući prema telefonu.

"U suprotnom."

Zamahnem dlanom prema Markovom obrazu pa čujem riječi.

"Ne diraj ga!"

Opominje me, a nije ni svjestan koliko volim da se netko tako ponaša jer dobijem sve veću motivaciju.

"Potpisat ću je*eni ugovor samo mi pusti sina."

Kada bih ja uradio nešto takvo za svoje dijete i zašto nikada? Novac i moć su mi najvažniji u životu.

"Gdje ćemo se naći?"

Prođem rukom kroz kosu pa napravim nekoliko koraka prema telefonu i izvadim pištolj iz pasa te ga pokažem Miloradu.

"Ruke nisu jedino čime mogu našteti tvom.. ljubljenom sinu."

"Gade."

Frkne osoba s druge strane telefona jer ova iza mene ne može govoriti. Zahvaljujući meni.

"Ti si odron. Nemaš nimalo poštovanja."

Naslonim se desnom rukom na stol tako da se nagnem prema telefonu.

"Jesi li zaslužio poštovanje? Nisi. Zato ga ni nemam prema tebi."

"Tihanu nisam dirnuo, a šta si ti uradio?"

"Zaštitio sam svoje dijete."

Želudac mi se prevrne nakon što izgovorim riječi. Milorad ne smije znati kakav odnos imam s kćerkom. Nitko ne smije znati. Ako nekada čujem da je rekla bilo kome o tome kako se ponašam prema njoj. Dobiti će još veće sankcije.

"Znaš šta si ti? Obična budala."

"Pazi kako razgovaraš sa mnom. Ako si zaboravio.."

Pomjerim se u stranu tako da dobije jasan prizor na sliku ispred sebe. Marko na stolici, sjedi, zavezan s trakom na usnama.

"Nešto tvoje je kod mene."

Nasmijem se cinično.

"Gdje ćemo se naći da potpišem ugovor?"

Smanji ton glasa kada shvati da sam ozbiljan.

"Doći ćeš na lokaciju koju ti pošaljem, ali ne danas. Možda nećeš ni sutra."

"Nećemo tako, Ilija."

"Igrat ćemo po mojim pravilima. Nemoj zaboraviti da imam tvog sina u rukama."

Završim poziv, prije nego što čujem više ijednu riječ od Milorada, a onda se okrenem prema njegovoj kopiji i napravim nekoliko koraka te kada dođem do njega. Stanem na jednom mjestu, pozorno ga gledajući u oči. Šarao je pogledom po prostoriji kao da je kreči, ali ne zaustavlja pogled.

"Nisi mi nešto hrabar."

Pokušam ga isprovocirati, a zatim shvatim da sam uspio. Usmjeri pogled k meni, produbljivajući poglede.

"Ili možda jesi.. malo... sasvim malo?"

Nastavljam ga zadirkivati, bez povratne informacije, a zašto je nema? Zato što sam ga zarobio i ne može čak ni pričati. Uspio sam u namjerama! Glasno se nasmijem, gledajući u zatočenika ispred.

"Je li ti tatica hrabar ili samo zna dobro pričati? Šta ti misliš?"

Spustim ruku na njegovo rame pa pokuša izbjeći dodir, pomjeranjem u stranu kao da je zaboravio da od mene ne može pobjeći.

"Moje mišljenje je da ste obadvojica debili. Veliki debili. Znaš..?"

Još jednom se glasno nasmijem, a onda okrenem tijelo prema vratima i zaputim se na dobro poznatu adresu. Tamo gdje ću ostaviti nakupljeni bijes i vratit ću se svjež na ovo mjesto. Možda ćemo opet pozvati Milorada da se nastavimo igrati.