Na meti kriminalca (Završena)

36. dio

Leona Novosel

Ulazim u hladnu prostoriju gdje sam ostavila djevojku kojoj želim nauditi jer mi je uzela brata pa na samu pomisao da imam pravo uraditi s njom šta god poželim, kroz srce se prožme vrućina. Osmijeh na licu pokaže jačinu ličnosti. Mogu raditi šta želim i nitko neće saznati, čak ni Kristijan koji misli da je o svemu upućen, a mnogo toga ne zna. Nikada neće ni saznati.

Nakašljem se i čvrstim koracima dođem do kreveta s kojeg se ustala Tihana. Prije nego što napravi korak prema podu, uhvatim je za ručni zglob te izgovorim riječi s kojima zaustavim kretanje.

"Sjedi dole."

Koliku jačinu posjedujem ako dvije riječi dovedu do toga da se zaustavi u istom položaju. Još jedan, široki osmijeh ukrasi lice, a prestravljen pogled doda još jedan nekontrolirani smiješak.

"Jesi li me to počela slušati..?"

Za nekoliko tonova povišenim tonom joj se obratim. Naravno da me sluša. Mora ako joj se živi.. mada ako mi dođe do toga da želim drugačije, neće joj pomoći što me je slušala. Blijedo gleda u mom pravcu, ali ne osjećam fokus. Gleda kroz mene. Nakašljem se pa ipak dobijem željeni fokus.

"Rekle smo da ćeš biti dobra, sjećaš se?"

Pomijeri glavu gore pa dolje, šaljući mi pozitivnu povratnu informaciji.

"Da.."

Tiho izgovori, poslije čega se glasno nasmijem. Sve dok si tiha i otuđena od drugih, biti ću zadovoljna. Šta to treba značiti? Jasno nam je. Do kraja ćeš biti ovdje bez mogućnosti da izađeš na slobodu. Neće je nitko pustiti jer neće dobiti dozvolu.

"Još smo nešto rekle."

"Šta želiš da uradim?"

Postavi mi pitanje s pokušajem podizanja s kreveta, spustim ruku na njezino rame i zaustavim je.

"Pokušavaš biti hrabra?"

"Želim ići."

"Kod Kristijana?"

Oči joj postanu za nekoliko nijansi tamnije na spomen njegovog imena. Nisi se trebala zaljubiti u mog brata. U mog Kristijana, pored mnogo drugih muškaraca. Da si znala birati, sada ne bi bila ovdje. Imala bi slobodu. Vlastiti izbori te umiju dovesti do ivice života.

Tišina.
Svakim narednim trenutkom atmosfera postaje mračnija. Dok mi se u glavi vrte razni scenariji, dolazim do pitanja, o čemu ona razmišlja dok joj pogled biva prikovan za pod. Hladne pločice poput kamena koji kuca s lijeve strane. U ovakvim momentima sam spremna na potezanje okidača nakon što ga usmijerim u nju, ali ne još.

Udahnem duboko, pokušavajući kontrolirati misli. Leći ćeš pored brata, ali ne odma. Moram vidjeti koliko ćeš patiti za Kristijanom. Koliko ti znači? Pokažem prstom prema njoj s riječima.

"Trebaš birati u koga ćeš se zaljubiti."

Zvono na telefonu mi odvuče pažnju i zaustavi trenutak koji je bio predviđen za mnoštvo riječi. Njegovo ime na ekranu ovaj put nije donijelo pozitivne emocije, ali mu se javim, okrećući se prema vratima. Tihana ne smije čuti s kim razgovaram, bez obzira što ne poznaje osobu, a ni to što više neće imati mogućnost ni s kim podijeliti nijednu riječ.

"Halo, ljubavi?"

"Zovem te već drugi put, Leona."

Hladno izgovori. Nije trebao reći niti jednu drugu riječ. Znala sam o čemu se radi. Ljutnja ga je obuzela, a kod njega nijedna osoba nije prošla nekažnjeno na koju se naljutio.

"Nisam čula."

Pokušam se opravdati, ali naravno da nije pomoglo. Glas postaje sve dublji, a srce počinje iz sekunde u sekundu kucati brže. Ne bojim ga se. Šta mi se dešava.. onda?

"Ne zanima me."

Trnci projure žilama, a hladan zid postane dobra podloga na koju se naslonim dok udišem duboko, pokušavajući ostati smirena. Na njega se ne smijem ljutiti. Njemu se ne smijem suprostaviti.

"Za tri dana ćeš se vratiti kući."

Kako to razgovaraš sa mnom?
Pitanje koje prođe kroz misli, ali se ne čuje na telefon. Ostanem nijema. Znala sam s kakvim dečkom ulazim u vezu, isto kao što sam znala u kakav posao ulazim s njim.

"Al.."

Ne uspijem ni riječ završiti.

"Rekao sam svoje. Ako ti se ne sviđa. Nemoj se vraćati."

"Vratiti ću se."

"Naravno da ćeš se vratiti, kao da bi se smijela ostati."

Glasno se nasmije, slično mom osmijehu od maloprije. Bravo, Leona. Sada ćeš se morati riješiti što prije djevojku u susjednoj prostoriji. Imaš još samo tri dana života, a da toga nisi ni svjesna.

"Spreman si da me ostaviš samo zbog jednog propuštenog poziva?"

Postavim pitanje, plašeći se odgovora iako sam ga itekako svjesna. Ovaj može da živi bez sviju pa isto tako i bez mene.

"Ako ti ne cijeniš vrijeme koje izdvojim da te nazovem. Neću ni ja cijeniti tebe."

"Ali.."

"Trebam li ponavljati svaki dan da me ne zanimaju tvoji izgovori, Leona?"

Frkne na telefon toliko glasno da sam morala skloniti telefon s uha.

"Ili ćeš biti ovdje za tri dana ili ćeš biti iza rešetaka."

Tin. Tin. Tin.
Poziv završen.
Razgovor se ne može nastaviti jer znam ako ga pozovem da se neće javiti. Moram se vratiti u Ameriku ako mislim ostati slobodna. Kada ću vidjeti bol na njezinom licu? Stvarno ću ga gledati samo još dva dana? Treći moram biti tamo. Šakom udarim od zid na koji sam ostala naslonjena, čak i poslije poziva.

Umirati ćeš u mukama dva dana, da! Učiniti ću barem toliko.. iako znam da već odavno umireš za njim koji te ne želi. Izabrao je mene. Uvijek će izabrati mene. Zakoračim u sobu iz koje sam izašla kada mi je zazvonio telefon pa usmijem pogled na nju koja mu je nebitna.

"Vratila sam se."

Nastavim razgovor s povišenim tonom, ali ne dobijem povratnu informaciju.

"Doći ću opet i tada ćeš uraditi ono što želim."

Poslije toga ću ti ugasiti život. Nasmiješim se pri toj pomisli dok njezine usne ostanu u ravnoj liniji. Tihana ne znaš šta ti se sprema. Možda je bolje za tebe. Desiti će se kada ne budeš očekivala.

"Budi mirna."

Okrenem se i odem. Ne sačekavši da čujem šta ima da kaže. Nebitna je kao i svaka riječ koju bi rekla. Izađem na zrak, pokušavajući složiti redoslijed kojim ću odraditi stvari koje želim.