Na meti kriminalca (Završena)

70. dio

Tihana Matijević

Sjedila sam na klupi dok smo bili okupani mjesečevim sjajem, a ispred nas bolnica svijetli kao da je dan, ali ne osjećam mir ni na trenutak. Mateo je ravnim tonom, bez povišenog tona, inzistirao da razgovara sa mnom. Pristala sam jer nemam šta da izgubim, ono što mogu izgubiti još uvijek, nažalost, ne otvara oči.

„Nisam tip osobe koji će razgovarati o ovim temama, ali mislim da je najbolje za sviju da se određene stvari okončaju."

Pročistim grlo i fokusiram pogled na Mateove oči koje se nisu najbolje vidjele, ali dovoljno je bilo šta znam da gleda u mene i s tim ukazuje na ozbiljnost razgovora.

„Možda sam se ponio u pojedinim situacijama previše oštro prema tebi, Tihana."

Ispreplićem prste dok ne sklanjam pogled s njegovih očiju, a u meni se stvara vulkan koji može eruptirati ako tema počne ići u smjeru za koji ne želim.

„Ali te ne mrzim, koliko god se činilo kao laž."

Pomjerim glavu gore pa dolje, šaljući mu potvrdnu informaciju. Ne bih rekla da me ne mrziš, ali neka bude kako ti kažeš.

„Ogorčen sam na tvog oca."

„Nemoj ga nazivati tako."

Trnci koji siđu niz leđa nisu dozvolili da mu pustim oslovljavanje Ilije kao mog oca. Možda me je taj čovjek napravio, ali ni u jednom trenutku ne zaslužuje da ga nazovem ocem. Nijedan otac se neće ponašati prema kćerki kako se on ponaša prema meni, odnosno kako se ponašao jer više nema priliku da mi se približi. Spremna sam na sve kako bih se sačuvala od monstruma poput njega.

„Taj lik nas se neće proći tako kako ti misliš. Vidiš i sama šta je učinio Kristijanu."

Istina za koju sam znala da je stopostotno točna mi prođe kroz uši i udari mi šamar, toliko jak da sam imala sreću što sjedim. Znala sam da je on počinitelj, ali svaki put kada čujem, osjećam se kao prvi jer sam u najdubljem dijelu sebe imala nadu da nije takav.

„Smatram da je najbolje i za tebe i za Kristijana da se odmaknete jedno od drugog. On se trenutno nalazi u takvoj situaciji, znaš i sama kakvoj. Ne može se odmaknuti od tebe, a isto tako te ne može ni zaštititi jer nije zaštitio ni samoga sebe."

Grlo mi se stegne, a u očima osjetim nakupljanje suza. Srce prijeti da će iskočiti, a pluća da će ostati bez zraka zbog slona koji se smjestio na njih i ne dozvoljava im da se pomjeraju gore pa dolje. Nestalo mi je zraka.

„Sve dok je u ovakvoj situaciji, zahtijevam od tebe da mu budeš što dalje."

Mateo je nizao riječ po riječ, spajajući rečenice kojima nije bilo kraja, a moja usta su se osušila, iz njih nije mogla izaći niti jedna rečenica, previše je, nije moglo izaći niti jedno slovo.

„Nadam se da mu želiš dobro i da ćeš poslušati moje naredbe."

Srce mi se raspe u najsitnije komadiće koji se ne mogu spojiti u cjelinu sve dok ne dobijem mogućnost opet da ga vidim. Nesebično mi je oduzeo svaku mogućnost da budem sretna iako je za moju sreću trebalo tako malo, samo da ga vidim i naravno da ozdravi.

„U suprotnom, ne bih volio da moram poduzimati neke druge mjere, Tihana."

Nije me zanimalo što gleda suze kako se slijevaju niz obraze. Klimnem glavom, potvrdno. Koji način je postojao da mu se suprotstavim? Šta sam mogla uraditi, a svjesna sam da je najbolje za Kristijana da mu budem što dalje jer takozvani otac ne odustaje od toga da mu načini još veće zlo nego u kojem se nalazi. Nitko od nas ne zna hoće li se Kristijan probuditi. Svi imamo nadu, ali nitko nije siguran u ishod.

„Mogu li tražiti uslugu od tebe?"

„Izvoli?"

Poslije dugo vremena sam razgovarala s Mateom bez vike, normalnim intenzitetom tona.

„Samo želim znati kakvo je njegovo stanje."

„Javit ću ti, Tihana, nije problem, ali drži se što dalje od njega, sve dok ne vidimo šta će se desiti. Probudit ću se, vjerujem da hoće, a onda ćemo vidjeti šta i kuda dalje."

Progutam knedlu, uzdišući duboko.

„Razumijem zbog čega radiš ovo. Naravno da mu želim dobro i sklonit ću se."

Boljet će me, mnogo, ali sklonit ću se ako će to značiti njegovo ozdravljenje. Mene neka boli, ali on neka se probudi i bude dobro. Vjerovat ću u to da će mi Mateo javljati šta se događa i da će doći dan kada ću i od Kristijana dobiti poziv ili poruku. Živjet ću za taj dan, a do tada ne znam kako ću preživljavati dane.

„Šta god da vam bude trebalo, možete mi se obratiti, Mateo."

Cijelo vrijeme je bila neutralna, a na kraju kada je shvatila da smo se dogovorili i da nema galame, odlučila se oglasiti. Ona koja me cijelo vrijeme čuva za ruku i mogu reći da mi je zbog toga lakše, ne mnogo jer sam izgubila mogućnost da vidim osobu koju volim, ali šta bi bilo da nemam Melanije? Ne smijem ni da pomišljam.

„Riješit ćemo i ovo. Morat će se probuditi, drugu opciju ne želim ni da vidim."

Na trenutke mi pusti ruku te ustane s klupe i priđe Mateu te obavije ruke oko njegovog tijela, a moje oči se zatvore nakon što vidim da i on njoj uzvraća zagrljaj. U mislima mi je samo jedan čovjek, Kristijan, njegove ruke oko mene i spokoj.. kao da nitko drugi ne postoji osim nas dvoje. Ugrizem se za usnu.