Na meti kriminalca (Završena)

17. dio

Kristijan Novosel

"Već si nam sve pripremila."

Sjednem za stol na kojem se nalazi folder fascikla, a potom započnem razgovor o poslu. Kad mi je otvorila vrata samo smo se kratko pozdravili s jednom riječi. Ušao sam unutra i zaključao stan jer me ona već čekala za stolom. Smjestio sam se odmah do nje iako sam možda pogriješio u tom postupku.

Noge su nam toliko blizu da se svakog trenutka mogu dotaći, a to mi nije u planu. Glavu smjesti u dlan desne ruke koju je savinula u laktu i spustila na stol, a pogled usmjerila prema papirima. Ne obraćajući pažnju na mene. Odsutna je. Gdje se nalazi u mislima?

Nogom krene udarati od moju bez prestanka, što mi dadne još jedan znak da je Tihana daleko odavde. Sklanjam nogu, ali svaki put je pronađe zato što ne mogu sjediti pored nje, a nogu ostaviti u hodniku. Nemam dovoljno prostora da se mogu skloniti, što me na trenutke iznervira pa frknem.

"Možeš prestati?"

Tada me pogleda i kao da se probudi iz dubokog sna dok joj se u uglovima očiju nalaze suze. Zaustavi nogu uz tiho izgovaranje.

"Oprosti. Zamislila sam se."

Klimnem glavom potvrdno i fokus pažnje stavim na fasciklu koju je izvukla iz foldera te mi je pružila. Izvadim papire i odmah krenem s poslom. Čitanje.

"Ako nemaš vremena.."

Podignem pogled s papira i usmjerim ga na nju koja me gleda ispod obrva jer su joj oči fokusirane na listove koje držim u ruci.

"Ne bih došao da nemam vremena."

Ilija mi je dao slobodnih par sati koje sam odlučio potrošiti na ispunjenje riječi. Tihani sam dao riječ da ću joj pomoći oko posla koji ne zna uraditi i došao sam.

"Hvala.."

Tiho izgovori, ne želi nastavljati razgovor, zbog čega mi je drago. Što prije završimo, moći ću brže otići. Vratim pogled na papire, ali baš mi se u tom trenutku ponovno obrati.

"Ovo je prvi put da mi netko pomaže, a da to nije moj Dominik."

Ispravi se i pogled fokusira na drveni stol za kojim sjedimo. Je li razlog njezinog odsustva misao o njemu? Na trenutke pogledam u nju, ali vratim pogled na papire, nastavljajući s čitanjem.

"Jesi li se upoznao s njim?"

Zašto inzistira na razgovoru sa mnom? Osjećam njezin pogled na sebi cijelo vrijeme od trenutka kad sam ga sklonio s nje.

"Jesam."

Bilo je nekoliko situacija da smo bili u istom društvu, ali su bile rijetke. Međutim, poznavao sam ga.. i ne mogu reći da mi razgovor o njemu ne dovodi trnce koji odlaze od kičme prema stražnjem dijelu glavu, spuštajući se na vrat.

Poznavao sam Dominika, a isto tako znam njegovog ubicu. Osim što ga znam, u krvnom srodstvu sam s njim. Leonin lik mi preleti ispred očiju, zatim u daljini ugledam Dominika i uvjerim se da nikada do sada nisam osjetio ništa slično ovome.

"Nedostaje mi."

Krajem oka pogledam u nju koja s olovkom udara po stolu dok drži pogled ispred sebe. Blijeda je poput zida između kojih se nalazi stol za kojim sjedimo.

"Hoćemo nastaviti s poslom?"

"Mhm."

Promrmlja, ali zadrži pogled ispred sebe. Bez obzira na to, dovršim čitanje i kroz nekoliko poteza na papiru završim posao. Odložim olovku na stol i tek onda dobijem pogled.

"Završio sam."

Odgovorim. Pogleda u papire koje spustim ispred nje. U trenutku dodirujući nogu ispod stola, ali ubrzo je pomjerim. Ne želim dodire iako znam da je ovaj bio slučajan. Opustila je tijelo i posvetila se čitanju obavljenog posla.

"Hvala."

Pogleda prema meni i blago se nasmiješi. Vrati fasciklu u folder s ostalim papirima te je zatvori.

"Ostalo si uradila?"

"Jesam. Samo ovaj jedan nisam znala."

"Nije bilo teško, ali možda nemaš iskustvo."

Klimne glavom potvrdno, slažući se sa mnom. Siguran sam da bih i sam na teži način riješio da nisam u konstantnom dodiru s narkoticima.

"Želiš li kavu? Jesi li gladan?"

Pogledam na ruku i vidim da imam još sat vremena. Trebam li otići ili ostati na kavi s njom?

"Htjela bih ti se zahvaliti za učinjenu uslugu."

"Onda može kava."

Pristanem, nakon čega se njezino tijelo odšeta do kuhinje. Djevojka srednjeg rasta s dugom, smeđom kosom nestane iza zida. Uzmem folder fasciklu s pokušajem da je otvorim, ali zaključila je. Nije Tihana toliko naivna koliko se čini.

"Izvoli."

Spusti šalicu kave ispred mene i drugu stavi na suprotnoj strani. Neće sjediti pored mene, zadovoljstvo mi je.

"Možemo naručiti jelo ako želiš.."

Fokusira pogled na moje oči s pružanjem vremena da odgovorim na riječi. Pogled joj se spusti s očiju na usne i zadrži se na njima.

"Nisam gladna, ali možeš zbog sebe."

Odgovorim dovoljno glasno, pokušavajući joj staviti na znanje da znam gdje me gleda. Sjedne na stolicu preko puta mene i usne izvije u kratki smiješak.

"Poslije ću."

Nastupi nekoliko trenutaka tišine dok je šećera kavu, a ja promatrao zid ispred sebe

"Nisi rekao Iliji da smo razgovarali."

"Neću mu ni reći."

Je li svaka moja rečenica izgleda kao da je prekidam i da što prije želim završiti razgovor s njom ili mi se čini? Možda su mi takve i namjere. Nejasne. Krene rukom prema mojoj koja se nalazi na stolu, ali odmah je povučem uz upozoravajući pogled i riječi.

"Rekao sam ti već da me ne dodiruješ."

"Ako te dodirnem nećeš dobiti kugu. Čista sam."

Frkne na mene i tada shvatim koliko je ljute moji postupci. Bijes joj se oslikava u očima pa iz smeđe nijanse, oči prelaze u crnu. Podigne ruke s okrenutim dlanovima prema meni. Jasno mi pokazujući čistoću.

"Nema potrebe da imamo fizički kontakt."

Podigne jednu obrvu na čelo, ne sklanjajući pogled s mene.

"Dodir po ruci nije fizički kontakt, Kristijane. Htjela sam ti se zahvaliti."

"Već si se zahvalila."

Zašto radim ovo? Zbog čega konstantno nastojim da presiječem svaku moguću nit koja ide prema komunikaciji? Djevojka mi je rekla nekoliko važnih činjenica o sebi i barem zbog toga bih mogao saslušati šta ima za reći. Taman pogled spusti na usne, a kada ga vrati na oči, nastavi konverzaciju.

"Čudak si."

Klimnem glavom potvrdno, prihvaćajući njezine uvrede.

"Ti si jedina osoba koju sam upoznala da izbjegava dodire."

"Vjerujem da je tako."

Udari dlan od dlan nekoliko puta tako da proizvede aplauz uz široki osmijeh na usnama.

"Nisi normalan."

"A ti me nemaš pravo vrijeđati."

Frknem na nju povišenim glasom. Ustajući sa stolice i gurajući šalicu od sebe da bih mogao nasloniti ruke na stol te suočiti pogled s njezinim.

"Moje apsolutno pravo jeste da budem onakav kakav želim biti. Ti si mi nitko i nemaš pravo ništa da kažeš."

Okrenem se i u nekoliko koraka napustim prostoriju gdje smo se nalazili potom izađem iz stana. Uzela je sebi mnogo za pravo, a svjesna je da svaki trenutak mogu ispričati sve što znam o njoj. Poslije toga joj neće život biti ni u pola kao što je sada. Napravit ću joj pakao samo jednim razgovorom. Zazvoni mi telefon te ga odmah izvadim iz džepa uz javljanje.