Na meti kriminalca (Završena)

69. dio

Melanija Posavec

San me polako odvodi sebi, a u sekundi prije nego što mu se predam u potpunosti, čujem zvuk poziva te posegnem rukom prema stolu gdje se nalazi i kada vidim njeno ime. Nelagodni trnci mi prođu dužinom tijela. Prije nego što se javim, poželim samo da je dobro.

„Tihana?"

„Dođi hitno u bolnicu."

Obrve mi se skupe na čelu dok slušam drhtav glas s druge strane linije.

„Šta se dogodilo, jesi li dobro? U koju bolnicu?"

Imala sam mnoštvo pitanja, odjednom, a nestrpljenje nije dozvolilo da ostanem sjediti naprotiv ustala sam i počela šetati prema vratima.

„Dobro sam."

Progutam knedlu kada čujem da je dobro.

„Ali sam došla kod Kristijana."

Neću je pitati zbog čega je išla kod njega jer je odgovor vrlo jasan. Vidi se koliko joj znači i da ga voli. Kakva ću biti prijateljica ako počnem osuđivati njezine odluke koje joj donesu sreću barem na trenutke? Ne mogu to uraditi.

„Zatekla sam nekog lika, htio mu je ubrizgati neku tečnost kroz špricu."

Već sam silazila niz stepenice.

„Moraš obavijestiti doktore o tome. Krećem odmah prema tebi."

Tin. Tin. Tin.

Poziv završen. Uđem u imenik i potražim Mateov broj te ga pozovem, a on se javi odmah poslije drugog zvonjenja.

„Halo?"

„Prije nego što ti kažem šta se desilo, zahtijevam da budeš miran."

Koliko je to moguće od njega, pogotovo nakon što čuje riječi koje ću izgovoriti? Ali iskreno, neću dozvoliti da svoj bijes istresa na meni, isto tako neće ni na Tihani.

„Šta se desilo, Melanija?"

Ozbiljnost u njegovom glasu dovede do toga da sve izgovorim kroz jednu rečenicu, ali da ona ne zvuči kao smrtna jer znam kako je meni bilo kada nisam znala šta će se dogoditi s Tihanom. Na neki način ga razumijem, ali ne mogu razumjeti da su svi oko njega krivi zbog toga što se Kristijan nalazi u bespomoćnom stanju.

„Pronašli smo nepoznatog dečka kod Kristijana u sobi, nije imao dobre namjere, pretpostavljam."

„Šta je uradio?"

„Očekujem te u bolnici."

Završim poziv i ostavim telefon potom naslonim glavu na naslon sjedišta dok me vozač taksija vozi prema bolnici. Naravno da nije nimalo pametan poziv da se nađemo u bolnici, niti da smo u kasne sate u njoj, pogotovo nakon što smo dobili zabranu, ali situacija zahtjeva drugačije postupke. Jesam li možda trebala ostaviti Tihanu samu?

Platim taksisti i izjurim iz automobila bez pozdrava te se počnem kretati k bolnici. Ispred Kristijanove sobe zateknem Tihanu, a vrata su zatvorena. Potrči mi u zagrljaj gdje je odmah primim, dlanom prelazeći niz leđa.

„Šta ako mu pogorša situaciju? Šta ako se nešto dogodi?"

Imala je pitanja na koja nije imala odgovor, ali je smatrala da ih od mene može dobiti.

„Moraš se smiriti."

„Šta se dogodilo?"

Okrenem se prema mjestu odakle se čuje zvuk i spojim pogled s Mateovim, a nju uzmem za ruku.

„Neki lik mu je pokušao ubrizgati tečnost u venu."

Gledam naizmjenično u nju pa u njega kojem se očituje bijes u očima, što je itekako razumljivo.

„Kako znaš?"

Ruka joj počne podrhtavati u mojoj, na što je samo malo jače stisnem. Želim da shvati kako nije sama i da će moju podršku uvijek imati. Prije nego što bilo šta odgovori, čuje se zvuk otvaranja vrata i vidim doktora od prije nekoliko dana s epruvetama.

„Uradit ćemo nalaze za koje ćete biti obaviješteni telefonskim pozivom. Ne možete se zadržavati u ovo vrijeme ovdje."

„Ali dokt.."

„Gospodine, razumijem zabrinutost, ali isto tako i vi morate poštovati pravila."

„Uredu, doktore. Izaći ćemo."

Odgovorim u ime svih nas iako me Mateo prostrijeli pogledom, ali nastavi koračati za nama.

„Ne možeš se svađati s njim kada je Kristijan ovdje."

„Dosta mi je više da im moram šutjeti, Melanija."

„Razumijem situaciju u kojoj se nalaziš, ali s bahatim ponašanjem nećeš ništa dobiti."

Izašli smo ispred i trebao je da krene svatko svojim putem. Nas dvije jednim, a on potpuno drugim, međutim rečenica koju sam čula, nije me ostavila ravnodušnom. Donijela je potpitanja na koja nisam mogla znati odgovor dok ih ne čujem od njega.

„Trebali bi razgovarati, Tihana."

O čemu želi razgovarati s njom?

Šta želi od nje?

Ne. Neću je pustiti samu jer Mateo itekako zna biti arogantan, a Tihana mu se neće znati usprotiviti.

„Slušam."

„Možemo sjesti tu na obližnju klupu ako vam nije hladno."

„Mhm."

Nekontrolirano mi ispadne kroz usne jedno mrmljanje. Može, razgovarat ćemo, znači da ne želiš da se sklonim nego mogu i ja čuti o čemu želiš razgovarati. Divno. Svjestan je da će mi Tihana prenijeti tako da odmah mogu biti tu s njima. Držim je pod ruku dok se krećemo prema klupi.

„Nemam mnogo vremena, tako da ću odmah prijeći na stvar."

Sjednem na klupu do Tihane, a Mateo ostane stajati s rukama u džepovima i pogledom fokusiranim na nas. Tko je od nas dvije jedva čekao da čuje šta će uslijedi? O kojoj temi ćemo razgovarati?