Na meti kriminalca (Završena)

57. dio

Tihana Matijević

Ne podnosim mramornu ploču otkad si ti u njoj.

Ne podnosim ovo mjesto otkada si ti zauzeo jedno od.

Ne podnosim život jer te nema u njemu. Kada bi bio tu, znam da bi sve mnogo lakše bilo. Više od pola stvari se ne bi ni dogodilo. Bila bih spokojna i sretna, a sada.. znaš i sam kako se osjećam, braco. Uz mene si iako nisi prisutan fizički.

Sklopim oči, dozvoljavajući suzama da se skotrljaju niz obraze. Nakon što otvorim oči, prstima pređem preko njegove slike na spomeniku.

Osmjehuješ mi se na njoj, a da barem mogu čuti još jednom tvoj zvonki osmijeh. Udahnem duboko, svjesna da moram krenuti jer će se Melanija zabrinuti ako ne dođem u skorije vrijeme.

"Vratit ću se, braco."

Pogled na mjesto gdje se nalazi, stvara jez u tijelu, razdvaja svaki dio srca na što sitnije komadiće. Mnogo me boli nedostatak tebe.

"Sresti ćemo se jednog dana kada moje srce stane."

Okrenem se i počnem koračati prema kapiji kroz koju trebam izaći dok usporedno brišem suze. Ne želim da me netko vidi u ovom stanju. Duboko disanje dovede do razbistravanja misli. Njegova želja je da budem dobro i zbog njega ću biti, jaka i samostalna.

"Zvala sam te na telefon, Tihana, ali mi je odzvonio u kući. Prepala sam se za tebe."

Melanijin zabrinut izraz lica kada otvori vrata i ugleda me s druge strane pokaže da sam bila upravu.

"Ostao mi je. Zaboravila sam ga ponijeti."

Slegnem ramenima, svjesna da sam pogriješila. Mnogo toga se dogodilo u skorijoj prošlosti da nisam smjela zaboraviti telefon.

"Neće se ponoviti."

Uđem u hodnik i zagrlim je, a potom se okrenem kako bih zatvorila vratila.

"Moraš ga nositi sa sobom, Tihana."

Ode u dnevnu dok se raspremim. Znatiželja natjera tijelo da se kreće brže od očekivanog jer što prije uradim sve što me sljeduje, prije ću je pitati šta se dogodilo. Deset minuta mi je trebalo za sve što sam imala, a onda uđem u dnevnu s pitanjem na usnama.

"Jesi li mu rekla?"

Pogled s televizora premjesti na mene i nekoliko puta tapne mjesto do sebe na koje sjedim.

"Slušam."

Okrenem uho prema njoj dok se svaki otkucaj mogao čuti koliko sam se posvetila riječima koje će uslijediti.

"Nisam ga zvala."

Naglo se okrenem prema njoj kada shvatim da ipak neću čuti ono što sam željela. Obrve se spoje u jednu, a ona dobije pogled ispod njih.

"Zašto nisi?"

"Bolje da ne zna. Proći će s vremenom. Znaš mene."

Usne se rašire u široki osmijeh, ali se oči ne nasmiju. Pokušava odglumiti sreću i uspjela bi kod drugih, ali ne kod mene koja je poznajem skoro pa čitav život.

"Zašto jednostavno kada može komplikovano?"

Posve tiho postavim pitanje, ali dovoljno glasno da ga čuje mada ne odgovori na njega. Za nju je prelazak na novu temu bio sasvim validan.

"Razumjeti ću ako me odbiješ, ali želiš li da izađemo prošetati i na piće?"

Uzmem nekoliko trenutaka za sebe.

Hoće li ovo biti dobra ideja? Koliko dugo ću se zatvarati u kuću, izbjegavajući susret sa spoljašnjim svijetom? Samostalan odlazak do groblja je već dovoljno velika stvar koju sam mogla napraviti.. ali, hoću li ostati na tome ili krenuti prema naprijed?

Doći će trenutak u kojem neću željeti biti kući, a zašto da gubim vrijeme do tada? Suočavanje sa strahom mi jedino može pomoći da ga prevaziđem. Možda će i za Melaniju dobro doći ako izađemo. Izgubila je mnogo snage kroz sve što se događalo u zadnje vrijeme, a i Mateo. Život. Ne štedi je ni u jednom segmentu.

"Želim."

Kratko odgovorim, a njezine zjenice se prošire dok se između usana nalazi praznina. Iznenađenje? Nije očekivala. Razvučem usne u blagi osmijeh dok ruku spuštam na njezinu.

"Ako se počnemo sada spremati, stići ćemo na vrijeme."

"Hvala ti što zbog mene činiš stvari koje možda i ne želiš."

Otisne poljubac na moj obraz, a potom zajedno, držeći se za ruke krenemo prema sobi.

"Previše dugo nismo izašle."

Sklopim oči, ali ih ubrzo otvorim kada postanem misli koje me počnu opsjedati. Zadnji izlazak. Događaj poslije njega. Stegnem je jače za ruku u trenutku straha.

"Večeras ćemo se provesti sjajno."

Udahnem duboko i pomjerim glavu naprijed pa nazad. Izgovorila je prvo što se nalazilo u mislima, pretpostavljam, ali za mene je bilo dovoljno. Samo jedna riječ vratila bi me u realnost.

"Uredu si?"

Pročistim grlo i kratko se nasmiješ uz riječi. Melanija se zaustavila u trenutku, baš kao i ja. Događaji iz prošlosti počinju remetiti moj svakodnevni život.

"Jesam."

Stane ispred mene, ne puštajući mi ruku, naprotiv uzela je i drugu te ih blago prislonila jednu uz drugu.

"Možemo zajedno otići na razgovor kod psihologa."

"Nije mi potreban."

Uplašeno gleda u mene dok prislanja usne na ruke.

"Bilo bi dobro da odemo.. možda bude zgodan psiholog."

Namigne mi pa u tom trenutku ugledam zube koji se kriju iza osmijeha.

"Idemo se spremati?"

"Razmisli o tome, Tihana."

Odgovorim potvrdno pomjeranjem glave.

Nemam problem s tim da odem psihologu, ali smatram da još uvijek nije potrebno. Ako se nastave dešavati stvari od maloprije u jačem intenzitetu, posjetit ću ga i zatražiti pomoć.