Na meti kriminalca (Završena)

20. dio

Ilija Matijević

Pozvonim na željena vrata i kada je ugledam na njima, prođe bez ijedne riječi te se za nekoliko koraka nađem u dnevnoj sobi s riječima na usnama.

"Došao sam po papire."

Okrenem se prema Tihani i ugledam da odmah po izgovaranju riječi odlazi do ormara gdje drži sve što uradi, ali i one papire koji joj ne trebaju više, trenutno jer su završeni poslovi, ali nikada ne znamo kada nam mogu zatrebati te ih zbog toga čuvamo.

"Izvoli."

Pruži mi folder fasciklu, drhtavim rukama jer unosi u nju nemir, baš onu emociju koju želim da ima kada se radi o meni. Bez obzira na to što sam joj otac, ne treba biti opuštena ispred mene. Treba znati koga će poštovati i u kolikoj mjeri.

Otvorim fasciklu te pogledom pređem preko lista koji me dočeka na prvoj strani. Počnem listati dalje i kada pogledam u nju koja stoji kao poslušno kuče ispred mene s očima punih straha, podignem fasciklu i dozvolim listovima da ispadnu iz nje. Reakcija koju dobijem mi se itekako dopadne.

Drhtanje tijela djevojke ispred mene.
Bacim fasciklu u njezine ruke koje se svakim trenutkom tresu sve više, uspio je zadržati i ne pronađe mjesto na podu s ostalim papirima, ali riječi se nađu s visoko podignutim tonom u zraku. Usporedno počnem pljeskati dlanom od dlanom, prouzrokovavši aplauz.

"Ne znaš obavljati ni osnovne poslove koje ti dadnem. Ne znaš složiti je*ene papire u fasciklu."

Spusti pogled na papire, a kada ga podigne, skupim što je više moguće pljuvačke i pljunem je na nju. Zatvori oči dok joj se lice bora i glava spušta prema dole.

"Nesposobna si."

Podignem ruku i zamahnem prema njoj potom je ošamarim, tolikom jačinom da joj se prsti ocrtaju na obrazu, a suze refleksno skliznu niz obraze. U jednoj ruci čuva fasciklu, dok s drugom čuva obraz na kojem se prije nekoliko sekundi nalazila moja ruka. Snažna i hrabra ruka.

"Sagni se i kupi te papire dok te nisam ubio."

Naredim oštrim tonom pa me posluša bez uzvraćene riječi jer je svjesna da mi ne smije ništa reći. Gledam je s visine kao da imam roba pa se nasmiješim.

"Klečiti ćeš ti ispred mene još.. itekako."

Glasno se nasmijem da osmijeh odjekne prostorijom u kojoj se nalazimo. Ne vidim izraz njezinog lica, ali čujem kako tiho jeca.

"Požuri!"

Naredim joj pa kroz nekoliko trenutaka, vidim siluetu ispred sebe s papirima u rukama. Okrenute prema sebi. Želi da ih uzmem.

"Neću da gledam kako si uradila. Siguran sam da je sve pogrešno."

Omotam pramen duge kose oko prstiju te ga povučem prema sebi i čujem kako je vrisnula.

"Kada ćeš se naučiti ponašanju, Tihana?"

Još je jednom počupam za kosu, ali ovaj put jače tako da je bio i jači vrisak. Nasmijem se pa ispustim kosu iz ruke i napravim korak nazad, gledajući suze kako se slijevaju niz obraze.

"Ovako neće ići."

Naglasim i dobijem pažnju pa prije razgovora još jednom spustim dlan na njezin obraz u obliku šamara.

"Od sada ćemo razgovarati udarcima. Možda ćeš se naučiti pameti."

"Boli me."

Spusti obadva dlana na ošamaren obraz i suze poteku kao rijeka niz obraze.

"I treba da te boli. Kamo sreće da sam te i prije udarao kao što ću sada."

Drži spušten pogled prema podu, ali ubrzo stavim prste ispod brade i podignem glavu prema sebi. Nakon što vidim da me gleda. Stavim dlanove na obraze pa ih odmaknem dovoljno da je mogu ošamariti u isto vrijeme s obadvije strane.

Zbog tebe nisam sretan.

Zbog tebe mi se srušio život.

Zbog tebe nemam ženu i sina.

Mrzim te!

Odzvanjale su mi riječi u ušima i tjerale me da postanem sve više agresivniji. Trese se, a nakon dva ponovljena šamara se odmakne i krene prema kupatilu, ali joj zaustavim kretanje u hodniku. Ostane stajati u istom položaju. Leđa okrenutih prema meni.

"Nemoj više, molim te."

Tiho izgovori, moleći me. Kada su me nečije riječi spriječile da uradim nešto što želim? Nikada. I neće nikada. Podignem nogu i udarim je koljenom u leđa pa odmah završi na podu. Usne prate čitav tok situacije širom raširene.
Stojim iznad savinutog tijela na podu i još jednom nogom udarim od nju pa se sagnem da je pogledam i kada ugledam da je više nego tužna. Srce mi zaigra. Uspio sam! Iznio sam bijes i sada sam miran. Još jednom pljunem na lice ispred sebe, oči su joj napola zatvorene i bori se za vazduh.

"Naučit ćeš kako se ponaša prema meni."

Ustanem nakon što je udarim dlanom još jednom po obrazu potom prije nego što izađem iz stana. Nakupljenu pljuvačku ostavim na njoj.

"Papiri se ne slažu onako. Ovo ti je opomena."

Još jedan udarac nogom u dno njezinih leđa pa nekoliko jecaja.

"Tišina. Neću da te čujem!"

Ne treba mi da čuje netko od komšija šta radimo pa da se naprave kao fini i dođu. Kakvo će mišljenje imati o meni? Uvijek trebaju imati lijepo. Isto tako trebaju misliti kako volim Tihanu, a ja je mrzim više nego najveće neprijatelje.

Okrenem se pa bez pogleda na izmučeno tijelo, izađem iz stana, ostavljajući je u takvom stanju. Nema joj tko pomoći jer nitko neće saznati šta se dešava između nas dvoje. Ako kaže bilo kome o mom ponašanju prema njoj, svjesna je da će joj biti zadnje riječi koje je uspjela izgovoriti.

"Sada si izbacio negativnu energiju iz sebe. Oslobodio si se!"

Podignem ruke visoko iznad sebe te ih savijem u laktovima i spustim na zadnji dio vrata, protežući se. Šta će biti sljedeći događaj koji ću uraditi? Glasno se nasmijem. Okrenem ključ u automobilu pa ga upalim i krenem voziti prema mjestu gdje provodim najveći dio života. Ured.

"Bolje da mi je ostao Dominik nego Tihana."

Počnem razgovarati sam sa sobom. Česte su situacije jer najviše vjerujem sebi. Jedino sebi. Što se tiče momaka iz grupe. Kristijan je osvojio prvo mjesto, ali zbog sebe sam spreman i njega žrtvovati.

"Od njega sam imao neke koristi, ali od nje apsolutno nikakve. Samo mi je teret."

Nastavim monolog.

"Ništa više od tereta.. ali taj je teret najviši koji sam imao u životu."

Rukama udarim od volan, svjestan da ne mogu uraditi ništa da je se riješim. Udahnem duboko te pojačam gas i zanemarim sve što se desilo u stanu prije nekoliko minuta. Ne kajem se.