Na meti kriminalca (Završena)

56. dio

Kristijan Novosel

"Imam pitanje za tebe, sada nakon što smo ostali sami."

Pogledam u Matea koji vrti čašu u ruci, doslovno se zabavlja kao klinac od trinaest godina. Dogovorili smo se s Ivanom o nastavku posla nakon vikenda. Tri dana nisu dug period, a dobro će doći svima nama, Mateu ponajviše koji je jedini razigran u posljednje vrijeme.

"Ako ćeš me pitati nešto što će mi izvući živac onda ostani nijem."

Gromoglasno se nasmije, što dovede do toga da napravim puni krug očima, a zatim ga pogledam. Uozbilji se.

"Poštujem te kao nikoga u životu, ali smatram da ne radiš ispravnu stvar."

Mahnem glavom lijevo pa desno, čekajući nastavak razgovora, ali Mateo se nagne na naslon i presavije ruke u laktovima tako ih spuštajući jednu preko druge dok drži pogled na meni.

"Za sve sam vas pitao, nisam donio nijednu odluku bez vašeg usaglašavanja s njom."

Odrešito izgovorim.

Trebao je reći pred Ivanom sve što mu ne odgovara, ali nije kasno ni sada. Nas dvojica smo uvijek bili u svemu i mogu pretpostaviti da nije htio ići kontra meni ispred njega.

"Ne radi se o poslu, brate."

Podignem obrvu.

"Osjećaji su dio života. Ne trebaš ih se st.."

"Ne želim slušati o tome, Mateo."

Shvatio sam poentu njegove priče.
Glavni akter bi bila Tihana, ali sam ga na vrijeme zaustavio. Ne želim slušati o osobi koja me smatra neprijateljem.

"Za mene osjećaji ne postoje, davno sam ti rekao i suvišno je razgovarati o tome."

"Činiš grešku."

"Hoćemo večeras na cugu? Nismo dugo."

Nisam osoba koja će smrt bliske osobe poštovati izvjestan period tako da se zatvoriti u kuću, oplakuje je. Smatram da je gubljenje vremena. Crna odjeća na meni nije simbolika smrti, naprotiv nosim je duži niz godina jer se u njoj jedino osjećam kao da pripadam sebi.

"Nikada nisam rekao neću kada se radi o provodima i ženama lakog morala."

Zakikoće se, što još jednom dovede u pitanje njegovo mentalno zdravlje. Mateo je uvijek nosio sa sobom dozu pozitive, ali u zadnje vrijeme prelazi dotadašnju granicu.

"Hoćeš li se nekada zasititi pražnjenja jaja u prazno?"

"Nikada."

Ushićeno ustane pa udari dlan od dlan.

"Večeras ćemo se obadvojica isprazniti."

"Nije ti palo teško što prijateljica odlazi iz grada?"

Pogleda u mene usporedno sklanjajući osmijeh s lica.

"Otići ću kod nje ako je poželim."

Namigne mi kreten i počne koračati prema vratima da izađem, ali ga zaustavim riječima.

"Jesi li je kresnuo?"

Okrene se prema meni, zaustavljajući se u mjestu i fokusira pogled ispred sebe, točno na mene, ali ne odgovori ništa.. sve dok mi se ne približi.

"Melanija je jedina ženska osoba s kojom sam imao kontakt, a da je nisam je*ao."

Uzme čašu sa stola i kucne je od moju pa otpije sve što se nalazilo unutra.

"Znam da mogu kada poželim."

Slegne ramenima i pogleda kroz prozor, ali ostane na istom mjestu. Njegovo ponašanje se mijenja iz sekunde u sekundu.

"Ali i bez plaćanja."

Dovrši rečenicu s kojom mi pokaže dosta toga. Ustanem i stanem ispred njega, zaklanjajući pogled prema prozoru.

"Nemoj misliti da je gledam drugačije zbog posla kojim se bavi. Gledaj u čemu smo mi."

Široko se nasmije.

"Ali nemam potrebu da je je*em. Odgovara mi razgovor s njom."

Slegne ramenima. Pokušavajući mi dočarati njegov pogled na Melaniju. Nakon što me udari po ramenu, postavi pitanje.

"Trebao si kresnuti Tihanu."

Udarim ga prstima iza ušiju, a onda čujem još jedan gromoglasan smijeh kako odjekuje prostorijom.

"Mogli smo istovremeno."

Nadoveže se na već započetu temu.
"Goni se, Mateo."

Moje usne nisu navikle da se zaobliče u krivu liniju, ali kada vidim njega nasmijanog i sretnog, nekontrolirani osmijeh se pojavi na licu kojeg ubrzo sklonim.

"Večeras ćemo se vratiti kući ispražnjeni i zadovoljni."

"Ne pomišljaj da ću otići s nekom."

Gledamo se ravno u oči. Njegovo lice je užareno od osmijeha dok su kod mene crte lica zategnute.

"Razumijem da si zaljubljen, ali pošto nećeš da priznaš onda ćemo odvaliti neke druge djevojke."

"Pretjeruješ, Mateo. Nisam to na z, a do večeras ću razmisliti. Možda te poslušam."

Dohvatim čašu sa stola i popijem gutljaj jedan pa drugi. Hoću li uraditi to? Uzeti neku od njih da se zabavim malo?

Možda.

"Nema možda. Ima da se provedemo dok nismo počeli s poslom, tada ćemo smanjiti."

"Uozbilji se."

Hladno izgovorim, svjestan da će iskoristiti vikend da što više djevojaka odvede u krevet. Mateo je mnogo lud i opušten.

"Bio si i ti takav. Ne znam u kojem trenutku si se promijenio."

Namigne.

"Ili ipak znam."

Zaustavim njegovo izlaganje.

"Imao sam previše posla, mnogo zadataka koje sam trebao završiti."

"Imao si Tihanu."

Ovaj put ga udarim jače preko ramena, ali na njega to ne utječe, nastavi se smijati kao da se nadrogirao prije nekoliko minuta.

"Nikada je nisam imao."

"Brate, nemoj da se kaješ zbog toga. Znaš da ćete se imati, nije kasno nikada."

"Mateo, ozbiljno ti kažem da se uozbiljiš."

"U suprotnom?"

"Izbacit ću te kroz prozor, majmune."

Njegov smijeh nije mogao nitko da zaustavi.

"Ja to tebi nikada ne bih rekao, znaš li, brate?"

Zaobiđem ga i izađem iz prostorije jer nisam htio voditi dalji razgovor u ovom trenutku. Spomenuti će još nekoliko puta riječ koju ne treba spomenuti nikada više i nastat će problem, a njega najmanje hoću s njim.