Na meti kriminalca (Završena)

4. dio

Kristijan Novosel

Sjedim u automobilu i pogledom ispraćam Iliju koji se kreće ubrzano prema vlastitom automobilu. Ne gleda oko sebe, kao da je siguran, a itekako zna u kakvim opasnostima se nalazi. Može očekivati u svakom trenutku da netko izađe iz ugla i posegne pištoljem prema njemu. Zato bi trebao biti oprezan cijelo vrijeme i budnim okom pratiti okolinu. Činim stvari koje su mi prošle mislima, vezanim za njega, ali isto tako postajem umoran. Snaga me izdaje i sve što trebam u ovom trenutku jeste san koji će trajati duže od dva sata koliko traje u zadnjih pola godine.

Razmišljanje o gazdi Crnog Pantera prekine zvuk zvona na telefonu, prebacim pogled s ceste na njega te ugledam Iliju.. kao da zna o čemu razmišljam. Odmah se javim, spuštajući telefon na uho. Ne znam o čemu će razgovarati sa mnom, ali znam da nijedna informacija nije dobrodošla da izađe u javnost.

"Halo?"

"Doći će jedan od momaka da te zamijeni na nekoliko sati."

Poznat je po tome da odmah prelazi na stvar. Kod njega ne postoje svakodnevne riječi. Život mu se svodi na poslove. Nije velika razlika ni s momcima koje ima u timu. Osim što ponekad poželimo odvesti jednu od djevojaka u krevet te se isprazniti. U trenutku osjetimo olakšanje, ali i ono se brzo završi. Čeka nas okrutna sudbina u kojoj većina nas na neki način uživa. Obrću se velike sume novca.

"Za tebe imam važan posao."

Nisam morao postavljati pitanja jer već unazad nekoliko godina slušam samo naređenja bez pitanja. Mogao mi je reći prije nego što se uputio odavde.. ali izgleda da mu je draže razgovarati na telefon iako je svjestan da ga mogu prisluškivati.

"Večeras iza ponoći preuzimaš.."

Zaustavi se u pola rečenice, što i nije poznato za njega. Izbifla sve što ima pa završi poziv. Ne čekajući povratnu informaciju. Zna da moramo uraditi sve što nam se naredi.

"Halo? Jesi na liniji?"

Pročistim grlo i postavim pitanje, čekajući nastavak rečenice, ali s druge strane čujem samo kratku rečenicu.

"Nazvat ću te za par minuta."

Tin.
Tin.
Tin.
Poziv završen. Oči usmjerim ka satu na ruci i vidim obadvije kazaljke na jedanaestici. Imam vremena ako dobijem ostale informacije na vrijeme. Pronađem dobro poznat broj na telefonu te ga pozovem, čekajući da se javi.

"Hej, Kiki.."

Nije dugo trebalo da se javi. Volim brzinu koju posjeduje i snalažljivost iako se većinom oslanja na mene, ali zbog čega ima brata ako će se uvijek oslanjati samo na sebe?

"Zovem da vidim kakva je situacija, je li sve pod kontrolom?"

"Nitko me ne zove i ne dolazi. Sve je dobro za sada.."

"Tako će i ostati ako ne uradiš nešto pogrešno, Leona."

Rečenica za rečenicom se niže bez tišine. Pročistim grlo dok slušam poznate riječi.

"Nedostaješ mi. Kada ćeš doći?"

"Znaš da ću doći kada mognem. Budi dobra i slušaj me."

Prekinem poziv. Nisam želio nastavljati razgovor jer svaki vid emocija ne želim blizu sebe, bez obzira na to što se radi o toj besmislenoj riječi koja nosi naziv ljubav. Leona itekako zna da ne volim čuti nijednu riječ koja ima veze s tim, ali te dvije riječi ne može prestati govoriti. Nedugo poslije završenog poziva sa sestrom, osjetim vibraciju u ruci pa se javim.

"Dobiti ćeš smjernice, povedi dvojicu sa sobom. Hoću da bude završeno u ovoj noći."

"Tko je slobodan od..?"

Nisam uspio završiti rečenicu, odgovor je stigao i mogu reći da sam zadovoljan s njim.

"Svi su slobodni, ali ćeš mi odgovoriti koga vodiš sa sobom da jednog od ostalih mogu poslati na tvoje mjesto."

"Zid?"

Imali smo kratke riječi za određena dešavanja kada se ne vidimo, a ipak moramo organizirati misiju iako više izbjegavam takve stvari. Promrmlja "mhm" nakon što čujem odgovor koji mi dadne jasan izbor momaka koje mogu povesti sa sobom. Za koje ću biti siguran da neće omanuti u izvršavanju posla.

"Mateo."

"Drugi?"

"Mislim da možemo nas dvojica."

"Povedi još jednog zbog sigurnosti."

U mislima provrtim imena uspješnih dečki u izvršavanju radnji koje se vežu za naredni događaj te izgovorim dovoljno jasno.

"Ivan."

"Dođi po njih nakon što dođe zamjena i vodi ih. Želim vidjeti novac prije jutra."

Prekine poziv. Svjesni smo obadvojica da ću naređenje izvršiti bez problema. Navikao sam na to. Telefon zasvijetli te ugledam lokacije i količinu koju trebam predati. Pomjerim glavu blago naprijed, ali je ubrzo vratim nazad te odložim telefon u džep kožne jakne. Još jedna neprospavana noć u nizu. Naslonim glavu iza te udahnem duboko i na trenutke zatvorim oči.

Život mi nije dosadan. Uvijek se dešavaju različite stvari. Možda bih htio jedan dan bez obaveza, ali sam isto tako siguran da bi taj dan bio najdosadniji u životu. Smorio bih se više nego kada radim. Pogledam prema prozoru stana u kojem živi Ilijina kćerka na koju trebam paziti. Kako provodi vrijeme?
Čime se bavi? Leonu nisam vidio par dana i neobično mi je, a ona brata neće više nikada vidjeti. Kako se nosi s tim? Fizičko stanje joj je kritično, a psihičko pretpostavljam još gore.

Svjetla uperena u moj automobil mi pokažu jasnu namjeru, ali me i zaustave u razmišljanju o djevojci s trećeg kata. Zamjena je stigla i sljedeći potez je na meni. Upalim automobil te mu blicnem, a ubrzo krenem prema skladištu u kojem su Mateo i Ivan. Prozovem Matea da izađu jer ne želim gubiti vrijeme na ulazak unutra. Vratit ćemo se kada završimo posao.

"Jeste spremni?"

Pogledam u Matea koji se već smjestio na suvozačevo mjesto potom podignem pogled na unutrašnji retrovizor i pogledam Ivana koji se u mraku neće ni primijetiti zbog crne odjeće. Stopit će se s mrakom. Nisam pogriješio s izborom.

"Ne smijemo biti nespremni."

Čujem glas iza sebe dok se ovaj pored mene zavalio kao da ide partijati. Mateo je poznat po tome koliko može biti opušten i smiren u svakoj situaciji. Jedini momak koji se ne nervira kada mu situacija izmiče kontroli jer zna da će je vratiti u bolje stanje nego što je bila.

"Zadovoljan sam odgovorom, ali želim da se sprovede u djelo."

Odgovorim dok vozim prema prvoj lokaciji na kojoj će se dogoditi razmjena. Gurnem Matea u rame, ne bi li me doživio i progovorio sa mnom, ali njegove usne se razvuku u široki osmijeh. Postoje trenutci u kojima bih povukao pištolji koji se nalazi za pojasom i ubio ga. Nervira me, ali s druge strane ne želim život bez njega. Smatram ga bratom kojeg nikada nisam imao.

"Svjestan si da ti uopće ne trebamo jer si dovoljno sposoban da ih riješiš sam. Dodaj životu malo osmijeha, namrgođeni brate."

Krajem oka pogledam u njega od kojeg sam želio čuti riječi, ali ne i posljednju rečenicu. Ne volim se smijati jer smatram da život nije predviđen za sretne trenutke. Moj život. Težak je i nosi mnogo nervoze u sebi. Zaustavim automobil na lokaciju do koje sam vozio, a onda uzmem kutiju od Matea koji samo klimne glavom.