Na meti kriminalca (Završena)

24. dio

Tihana Matijević

Zvuk poziva na telefonu odagna svaku misao.

"Molim?"

Javi mu se bez trenutka premišljanja. Ilija. Zašto ga zove? Šta ako je saznao da smo izašli svi zajedno? Ne. Ne smijem pomišljati na to.

"Doći ću. U redu."

Kad završi poziv, uzme čašu i popije sve što ima u njoj.

"Žao mi je, ljepotice, ali moram otići na neko vrijeme. Posao me čeka."

Slegne ramenima, ne znajući da me je spasio. Ustane sa stolice te pogleda u Kristijana s pitanjem na usnama.

"Hoćeš li ih odvesti kući?"

"Hoću."

Kratko odgovori pa se rukuju zatim se pozdravi s Melanijom i dođe do mene te otisne usne na obraz zbog čega mi stane knedla u grlu. Srećom otišao je prije nego što sam stigla reagirati.

"Ako žuriš, ne moraš nas čekati."

Melanija se obrati Kristijanu i opet dobije njegov pogled.

"Ne žurim, ali ako želite biti same. Mogu otići za drugi stol."

Ne želim se miješati u njihovu komunikaciju, ali zato želim piti ono što mi uvijek dadne utjehu.

"Rado ćemo prihvatiti tvoje društvo."

Veselo mu se nasmije. Osjećam se suvišnom, možda više nego kad je Mateo bio s nama.

"Onda da nazdravimo?"

Kristijan poslije postavljenog pitanja podigne čašu, a moj pogled završi na njemu dok je njegov na Melaniji. Blago kucnem čašom od njihove, potom je eksiram. Neugodni trnci kolaju venama i ne planiraju me ostaviti na miru. Isključim se iz razgovara, a pridružim mislima u kojima sam režirala film. Vlastiti film. Čaša za čašom se slijevaju niz grlo, ali ne samo kroz moje. Činili su isto što i ja.

"Možda bi dobro bilo da krenem."

Izgovorim. Osjećajući potrebu da odem prije nego što prolijem suze ispred njih. Alkohol me je već dovoljno uzeo pod svoje.

"Idemo i mi."

Melanija mi se odmah obrati potom uzme torbu i ustane sa stolice. Učinimo isto. Kristijan ode platiti, a nas dvije prema vratima.

"S Kristijanom se može razgovarati.. ipak."

Izađemo na zrak s njezinim riječima.

"Drago mi je što ste se bolje upoznali."

Uhvati me za zglob desne ruke i stane ispred mene s riječima.

"Nemoj misliti da ću imati nešto s njim. Znam da ti se sviđa."

Odmahnem glavom.

"Neću imati ništa protiv."

Slažem.

"Automobil je otključan."

Glas iza leđa me natjera da se stresem, ali krenem prema automobilu te sjednem na isto mjesto gdje sam sjedila. Melanija sjedne pored mene, a suvozačevo ostane prazno. Mogla je sjesti pored njega.

"Gdje da te odvezem?"

Obrati se Melaniji koja mu u dahu izdiktira adresu.

"Možeš ostaviti mene na raskrsnici pa ću prošetati do zgrade."

Izgovorim na što dobijem poprijeki pogled od Melanije i dodir na ruci.

"Ako ti nije problem da odvezeš mene prvu."

Zašto radiš ovo, Melanija? Ne želim ostati sama s njim, a vas dvoje ako ostanete, možda će se dogoditi nešto između vas. Zaputi se bez riječi prema njezinoj ulici i s tim mi stavi na znanje kako više poštuje njezine želje.

"Laku noć."

Uzvratim joj zagrljaj te čujem Kristijanove riječi.

"Laku noć."

"Čuvaj mi drugaricu."

Obrati mu se prije nego što zatvori vrata. Nagnem glavu nazad i zatvorim oči kad ostanemo sami. Zašto osjećam ogromnu dozu gorčine u želudcu i grlu zbog večerašnje noći?

"Jesi li dobro?"

Postavi pitanje nakon kojeg otvorim oči i ispravim tijelo u sjedeći položaj.

"Odlično sam."

Frknem na njega, a onda otvorim vrata jer shvatim da sam stigla ispred zgrade. Kad zakoračim na tlo, dočeka me njegovo tijelo s kojim se sudarim, ali ubrzo napravi nekoliko koraka od mene. Zatvorim vrata, a onda ugledam Kristijanovo tijelo tik uz moje.

"Mateo nije loš momak."

"Ni Melanija nije loša djevojka."

Uzvratim istim tonom. Ravnim. Stojimo na metar od ulične rasvjete koja dovoljno obasjava da se možemo jedno drugom ocrtati u očima ako se dovoljno zagledamo.

"Ne zanima me Mateo."

Pokušam opravdati svoju reakciju koja je bila više nego očitovanje ljubomore na najbolju drugaricu. Nisam takva, zaista nisam.

"Mislila sam da.."

Njegovi omotani prsti oko zgloba zaustave svaku narednu riječ da se razvije u zraku. Stresem se jer osjetim polijevanje hladne vode niz leđa.

"Razgovarao sam s njom zato što ti je drugarica."

Osjetim njegov dah na licu zbog čega se zaledim u mjestu i trenutku.

"Ne zanima me."

Kroz izdah izgovorim, a onda izvučem ruku uz sklanjanje tijela iz njegove blizine koja je rizična po mene jer ako ostanem tu. Mogu izgorjeti.

"Hladno mi je. Idem kući."

Okrenem se prema njemu koji još uvijek stoji pored automobila s rukama u džepovima i pogledom na meni.

"Ako želiš, možeš kod mene."

Nisam mu trebala dva puta ponoviti. Koračali smo zajedno prema stanu, a kada smo ušli unutra.

"Raspremit ću se. Već otprilike znaš gdje se šta nalazi, ponašaj se kao da je tvoje."

Namjere su mi bile da ću se raskomotiti, ali njegove se nisu slagale s mojima. Krene prema meni, a ja unazad sve dok me ne dočeka hladan zid i njegova ruka pored glave.

"Ljubomorna si..?"

Tiho izgovori, ali koža mi se naježi.
Njegova blizina.
Njegov glas.
Njegov dodir na obrazu s usmjerenim pogledom prema očima i spuštanjem na usne.
Tresem se.

"Nisam."

Pokušam se opravdati.

"Zašto me lažeš?"

Spustim pogled na njegov torzo jer ako ga nastavim gledati u oči, izdat će me snaga, ali njegova ruka mi ne dozvoli. Vrati glavu na prethodno mjesto i spoji poglede.

"Odgovori mi. Zašto lažeš?"

"Zato što nisam. Ti si osoba koja ne želi dodire. Ne želiš ni lijepe riječi, zar ne?"

Približi lice mom tako da refleksno sklopim oči, nadajući se spajanju usana, ali se razočaram kad shvatim da nema ništa od toga.

"Želiš da te poljubim?"

Otvorim oči i pogledam u njegove.

"Ne želim."

"Zašto onda drhtiš ispod mojih prstiju?"

"Hladno mi je."

Pokušam se opravdati. Ne mogu sebi priznati šta osjećam prema njemu, a pogotovo ne njemu.

"Zagrljaj ti nije značio?"

Odmahnem glavom uz izvijanje lijevog kuta usne.

"Rekao si da ga zaboravim."

"Poslušna djevojčice."

Prstima prođe niz obraz zatim se okrene i napusti stan. Šta se upravo dogodilo? Zbog čega sam imala osjećaj da ću doživjeti vrhunac kad me je okrznuo prstima po licu?