Na meti kriminalca (Završena)

72. dio

Tihana Matijević

Dan za danom je prolazio.

Poštovala sam Mateove riječi i nisam odlazila Kristijanu. Noćima nisam spavala, ne znam kako sam funkcionirala. Melanija je imala posao, ali svaki trenutak koji nije koristila na njega, posvetila je meni i mnogo sam joj zahvalna zbog toga što da nje nema, uvijek se pitam isto pitanje, šta bih ja? Stežem deku dok ležim i puštam suze da se kotrljaju niz obraze.

„Hoće da ga isključe s aparata."

Rečenica koju neću zaboraviti dok sam živa.

Nikada se neću pomiriti s tim da se bliži kraj, da ga više nikada neću vidjeti. Koliko će još vremena Mateo moći da odgađa i produžava nam nadu da će se probuditi? Koliko dugo će doktori pristajati na to? Progutam knedlu i ustanem s kreveta te obrišem suze. Moram te vidjeti još jednom, barem još jednom. Svaka dlačica na koži se podigla visoko kao vojska koja brani svoju teritoriju od neprijatelja.

Melanija spava i neće ni znati da sam izlazila iz stana. Obučem hlače i majicu, uzmem jaknu te obujem patike i već kroz nekoliko minuta sam bila ispred bolnice. Prekršit ću riječ koju sam dala Mateu, ali očekivat ću od njega dozu razumijevanja jer volim čovjeka kod kojeg idem. Zbog kojeg prelazim preko datih riječi, ali ne mogu sebi dopustiti da ga izgubim prije nego što ga još jednom vidim.

Drugi put dolazim u kasne sate i sakrivam se od očiju drugih ljudi. Pogled lijevo, desno, naprijed, nazad i kada vidim da nikoga nemam, nastavim se kretati s oprezom. Samo da me nitko ne vidi. Polako otvorim vrata sobe i kada se uvjerim da osim Kristijana nikoga više nemam, uđem te ih zatvorim iza sebe. Sklonim još jednu knedlu u stranu, ali suze nisu prestajale poput rijeke da se slijevaju niz već hladne obraze.

„Kristijane."

Uzmem ga za ruku, ovaj put ne marim za to što ne želi dodire. Moram ga dodirnuti, moram osjetiti da je tu iako se svaka nada da će ostati s nama gasi. Plaši me činjenica koju moram prihvatiti, a ne želim. Bježim od nje.

Spustim usne na njegov obraz čija me hladnoća opeče. Obrišem suze te duboko udahnem, ali one nastave silaziti, ne planiraju prestati.

„Vrati nam se. Trebaš nam."

Hladni mlazovi se spuštaju dužinom kičmenog stuba te se šire na ostatak tijela, popraćeni jezom. Prigušena svjetla u sobi dovedu do toga da se još više uplašim svega što će doći.. ali slagat ću ako kažem da u meni još nema nade. Nade za njegovim ozdravljenjem.

„Molim te."

Spustim ruku na rame i protresem ga kao da će ga to probuditi.

Luda si, Tihana.

„Otvori oči."

Grlo suho poput baruta ne dozvoljava da jasno izgovaram riječi.

„Probudi se, molim te."

Spustim glavu na njegovu ruku koja se već nalazi u mojima rukama. Gubim sve što volim i najviše me boli što ne mogu utjecati na to, ne mogu spriječiti njegov odlazak, nisam mogla spriječiti ni Dominikov, a sam Bog mi je svjedok koliko sam ga htjela zadržati pored sebe, kao i Kristijana, ali izgleda da moj život nije određen za sreću. Sačinjen je od tuge.

„Nikada se ne bih ponašala prema tebi kako sam se ponašala da sam znala da ćeš završiti u ovom krevetu."

Kosa mi je padala preko plahe s kojom je pokriven, ali sam u mislima imala da su to njegove ruke, da će me svakog trenutka povući k sebi. Nije se desilo. Ostao je bespomoćan. Duša je vapila za pomoći, spremna sam učiniti sve da se probudi, čak i onda ako poželi da me nikada ne vidi, ali samo želim da je živ i zdrav. Ništa više od toga.

„Kajem se, Kristijane. Oprosti mi."

Podignem glavu i pogledam u njegovo lice, oči su mu zatvorene i netko tko ne zna rekao bi da mirno spava, spokojno, a ja.. ne smijem ni pomisliti na to da će uvijek spavati.

„Naspavao si se dovoljno. Sada je vrijeme da se probudiš."

Obraćam mu se kao da me čuje, a znam da ne čuje.

„Život te čeka. Mateo je umoran od svega, treba mu tvoja podrška."

Znam koliko mu znači spomenuti dečko, nisam željela da šutim o tome.

„Melanija isto često priča o tebi."

Kako ona kaže, mnogo su se zbližili nakon što sam nestala. Progutam pljuvačku, ne želim se vraćati pa čak ni kroz misli u vrijeme koje je iza mene.

„Nedostaješ svima."

Završim monolog koji me boli jednako kao kada pričam s mramornom pločom ispod koje je moje najvoljenije, moj brat.

„Molit ću se za tebe."

Ustanem s kreveta te udahnem duboko, prestala sam disati otkako si završio ovdje. Borim se za zrak, borim se da preživim svaki dan jer u meni živi nada da ćeš se vratiti. Doći ćeš nam i svima pokazati kako se bori za život. Lekciju nam dati. Naučiti nas da ne odustajemo.

„Volim te."

Ugrizem se za jezik, ali izgovorim riječi koje će mi možda olakšati dušu. Koračam prema vratima s mislima uvijek istim, on pa on i još malo on. Dohvatim kvaku i zakoračim iz sobe kada se zaledim u mjestu.

„Tih.."

Okrenem se prema njemu i čujem aparate koji pište. Dođem trčećim korakom, a onda.