Na meti kriminalca (Završena)

30. dio

Kristijan Novosel

Sačekam da sjedne pored mene pa započnem razgovor, ali prije nego što bilo šta kažem, otpijem tečnost iz čaše do kraja i naslonim se. Priznanje koje sam dobio od nje, nije ništa novo, shvatio sam davno da ima razvijene simpatije prema meni. Udahnem duboko, pokušavajući složiti misli u jednu cjelinu, ali koliko god puta da pokušam, ne ide.

"Ne želim da budeš tužna zbog mene."

Poput ranjene srne gleda u mene, kao što i svaka djevojka kada se zaljubi bude željna pažnje. Znam da je isto s Tihanom, ali od mene ne može ništa dobiti osim saznanja zbog čega sam distanciran. Nikada nisam razgovarao o tome, s djevojkama pogotovo, ali nijednu nisam pustio ni u pola blizu kao što sam to učinio s djevojkom pored sebe.

"Moraš shvatiti da nisam birala, želim li se zaljubiti ili ne želim. Desilo se."

Skloni pogled od mene pa nastavi rečenicu.

"Ne znam u kojem trenutku jer te nisam mogla očima gledati. Tvoja pojava me je nervirala."

Usne koje se nikada ne šire u zaobljen luk, sada su se oblikovale. Nasmijao sam se zadnjoj rečenici, ali ubrzo sklonim osmijeh jer shvatim da nemam pravo na takvo nešto. Život nije predviđen za radost.

"Volio bih da je i ostalo tako."

"Meni je lijepo i sada."

S pogledom direktno usmijerim k meni, odgovori. Odakle hrabrost djevojci poput nje, koja izgleda krhka poput snježne pahuljice?

"Znam da ne osjećaš ništa prema meni, ali to je sasvim u redu. Ljubav često nije obostrana iako.."

"Ljubav ne postoji."

Frknem pri samoj pomisli na tu jezivu riječ, a na licu ispred mene se jasno očita iznenađenje jer se nije nadala da ću je prekinuti.

"Upoznati ćeš nekada djevojku koja će ti se svidjeti. Zbog koje ćeš biti spreman da pređeš preko svega i probudiš hrabrost pa je zavoliš."

Progutam knedlu i odlučim započeti razgovor o onome što želim da zna.

"Kada ti uništi ljubav osoba koja ti je dala život onda shvatiš da ni ne postoji."

Pomijeri glavu prema desnoj potom je vrati na lijevu stranu, čekajući šta ću sljedeće izgovoriti. Okrenem se prema naprijed i naslonim glavu na zid, a riječima dozvolim da siđu s usana.

"Ona koja me je trebala učiti da volim, ubila je svaku emociju u meni."

Uzmem nekoliko trenutaka, osjećajući pogled na sebi i pažnju koja mi je posvećena u maksimalnoj mjeri.

"Stavi čovjeka koji nije naš otac ispred mene. Njemu vjeruje, a on radi raznorazne stvari da ostaju tragovi bola i prljaštine po meni."

Iako sam bio posve maleni dječak, sjećam se kao da u ovom trenutku proživljavam sve što sam tada.

"Kada te davi i nekako se izvučeš pa otrčiš kod nje, a dobiješ riječi da si dijete i da ne znaš šta to znači. Izmišljam. Umišljam. Lažem."

Sklopim oči na trenutke.

"A kada se modrice ocrtaju onda čujem kako joj govori da smo se igrali pa mi objašnjava da je igra i kako on nikada ne bi ni ruku podigao na mene."

Osjetim dodir na ruci, ali ne izvučem svoju. Dozvolim joj ono što nikada do sada nisam.

"Žao mi je."

"Nemoj da bude."

Frknem kao da mi je ona kriva što sam prošao sve zbog čega i danas imam posljedice.

"Prljav sam. Otrovan.."

Sklonim ruku, ne dozvoljavajući više ni jedan trenutak koji će mi prijati.

"Imam tragove po tijelu koje nikada neću moći skloniti. Duboko su urezani u kožu."

Ustane pa se na koljena spusti između mojih nogu, spuštajući dlanove na obraze i fokusirajući poglede. Snaga me je izdala.

"Hvala ti što si mi rekao razlog zbog kojeg.."

Privučem je sebi u zagrljaj, osjećajući jednu ruku iza leđa, a drugu na prsima pored srca dok lice počiva na prsima. Trese se, a sve što radim jeste da zatvorim oči i dozvolim samo još jedan trenutak koji će mi dati snagu za dalje.

"Rekao sam zato što znam da neće nitko saznati. Pokazala si mi s prethodnim situacijama."

Ne pustim je, ali nastavim razgovor. Razlog zbog kojeg imam povjerenje u nju se ne može objasniti jer ne postoji ništa dovoljno veliko što mi može biti garancija da će držati duboko u sebi pohranjenu tajnu koju sam ispričao, ali s druge strane sam siguran da nitko neće saznati sve što joj saopštim.

"Nikada te ne bi izdala."

Tiho, ali dovoljno jasno da čujem izgovori. Bojim se priznati osjećaj koji mi šalje signal odanost od djevojke ispred mene.

"Tako ti je nezgodno. Dođi ovamo."

Potapšem mjesto pored sebe, gdje je sjedila, ali s nezadovoljstvom na licu se izvuče iz zagrljaja. Prebacim ruku iza njezinih leđa, dozvoljavajući joj da smjesti glavu na mjesto između vrata i ramena iako na trenutke osjetim jake bolove koji prođu kroz srce. Vraćajući me u prošlost. Stisnem zube, grčeći vilicu i čekajući trenutak u kojem ću prihvatiti da je tu.. fizički blizu srca.

"Nemoj."

Izvučem ruku u trenutku kada shvatim da nam želi ispreplesti prste. Postupak koji sigurno ne bih preživio.

"Oprosti."

Drugi put već čujem vibraciju, ali je ignorišem. Ako bude Ilija, reći ću mu da sam spavao, nisam čuo telefon. Ne želim sada ići.

"Ako sam rekla nešto loše kada smo razgovarali o Nenadu. Nije mi bila namijera, ali si me iznervirao."

Slušao sam ga dok je pričao o njoj i načinu na koji je gleda, sviđa mu se. Mislio sam da će pristati barem na taj izlazak zbog kojeg je inzistirao, ali odbila je. Najdalji dio mene se na trenutke obradovao. Dala mi je još jedan dokaz da joj se sviđam, a večeras mi je direktno priznala, bez uvrnutih riječi.

"Nemoj da se zamaraš s tim, ali stojim iza riječi da je dobra osoba."

Siguran sam da bi uradio sve da bude sretna s njim, ali hoće li mi biti drago ako bude s nekim drugim, a ne želim biti s njom? Od nula do deset koliko sam sebičan?

"Bila bi sretna s njim."

Podigne glavu i spoji nam poglede, a onda čujem riječi s kojima dobijem još jedan dokaz da neće imati ništa.

"Ne mogu biti sretna s nekim tko mi se ne sviđa."

Vibracija koja dolazi iz džepa, natjera me da ipak završim razgovor s Tihanom i pogledam tko me zove, a kada vidim dobro poznato ime. Usne mi se razdvoje, a oči rašire. Leona.