Na meti kriminalca (Završena)

44. dio

Kristijan Novosel

"Uzela sam i ja tvog brata, Tihana. Samo što sam ga ubila."

Ciničan osmijeh odjekne praznom prostorijom dok joj pobijedu vidim u očima. Pogledam u Tihanu koja se zaustavila u istom mjestu, prije bih rekao zaledila jer nepomično stoji dok tupo gleda u nju, a onda.. kao da postaje svjesna riječi i bez trunke razmišljanja, kreće prema Leoni. Posegnem rukom za zglob njezine ruke nakon što pokuša udariti Leonu. Udahnem duboko, naizmijenično ih gledajući.

Na jednoj strani je osoba s kojom sam krvno povezan. Sestra. Osoba koju jedino imam pored Matea.

S druge strane je Tihana. Djevojka koja mi je ušla u život na neobjašnjiv način. Gleda me očiju punih bijesa dok joj se ruke tresu u mojima.

"Smiri se."

Zašto sam rekao tako nebitne riječi? Ne mogu joj pomoći, a ne može se ni smiriti. Krv u žilama počne da ključna na samu misao kako se može osjećati u ovom trenutku. Blijedo lice i očajan pogled jasno dadnu na znanje da sam u pravu.

"Pusti me, Kristijane. Odmah me pusti."

Počne mahati rukama, ali naravno da joj ne dozvolim niti jedan korak prema Leoni. U ovom trenutku izgleda poput pobijesnile zvijeri koja će rastrgati plijen.

"Ubila sam Dominika."

Leona nije planirala stati na prvoj rečenici. Nastavila je agoniju koja je svakog trenutka bila sve teža. Tihani nije pomoglo što je čuvam za ruke, počela je udarati nogama od Leonine.

Nekoliko trenutaka, a onda jeza. Vrisak. Prolomio je zidove, a Tihana se počela rušiti i siguran sam da bi pala da je Mateo nije uhvatio za ramena te sačuvao. Pustim je Mateu svjestan da će je čuvati dok posvetim Leoni nekoliko trenutaka.

"Neću ti dati svog brata u zamijenu za tvog."

Trenutci su me dijelili od toga da joj udarim šamar, ali uspijem se iskontrolirati.

Žensko je.

Koliko god bio ljut i bijesan na ženski rod. Nikada neću podići ruku, ali isto tako dlan spustim preko njezinih usana da prestane pričati.

"Dosta je, Leona. Dosta je tvojih sra*a u životu."

Sve što sam u trenutno vidio je da Tihanine ruke povlače Leoninu kosu dok je silno vuče k sebi jednom rukom, a drugom je nemilosrdno udara. Pogledam u Matea koji samo slegne ramenima.

"K vragu!"

Povisim ton na obadvije, a onda uzmem Tihanu i odmaknem je, praveći korake prema vratima, ali me zaustavi zvuk zvona na telefonu koji se već nekoliko puta oglasio u džepu. Nemarno sam ga ignorirao, a onda čujem Mateov glas uporedno s Leoninim.

"Sa mnom je."

"Obavjestila sam ti gazdu o smrti sina."

Ironično izgovori, gledajući povremeno u mene, a onda u Tihanu dok mi Mateo pruža telefon. Odmahnem glavom, svjestan da se ne mogu javiti, a isto tako da mi nije opcija da se ne javim.

"Osvetiti ću vam se za sve, Kristijane."

Uzmem telefon i dozvolim Tihani da mi ode iz ruku. Ne marim više za posljedice. Gledam kako nasrće na Leonu koja bespomoćno sjedi dok se grub glas čuje s druge strane slušalice.

"Odmah da si došao u ured."

"Doći ću."

Hladno odgovorim, svjestan šta me čeka. Isto tako sam svjestan šta će uslijediti poslije ovog dana.

"Neću te čekati dugo, Matijeviću."

"Rekao sam da ću doći."

Drsko odgovorim i završim poziv te vratim telefon Mateu koji odmahne glavom te podigne obrvu na čelo.

"Mrzim te, Tihana."

"Kako si mogla da uzmeš sve što sam voljela?"

"Uzela sam ti i Kristijana. Vratila ga sebi, a tebi tvoj brat nikada neće doći."

Pljas!

Šamar. Toliko jak da sam osjetio bol na trenutke, a Leonina glava se okrenula, rekao bih za cijeli krug da je moguće.

"Ne znam šta si planirala, Leona, ali evo dobila si. Za mene od ovog dana više ne postojiš."

Na svaku riječ stavim naglasak dok se njezine zjenice šire.

"Tihana nije djevojka za tebe. Nikada ti neće biti ono što sam ja."

Izgovori kroz jecaje.
Nekoliko kapljica krvi od Tihaninih ruku se slije niz obraze.

"Mrtva si za mene."

Nisam mario što smo biološki povezani. Na nju je tačka stavljena onog momenta kada me je izdala, a štitio sam je cijelo vrijeme. Šutio sam. Ona je ispričala cijelu istinu.

"Osvetila sam ti se jer si pokušao biti dobar s nekim osim sa mnom."

Nastavi kao da je sve u najboljem redu s nama.

"To nije osveta. To je samo izbor loš, Leona!"

Posegnem rukom prema Tihaninoj ruci kako bih krenuo iz ove mračne prostorije, ali ne zbog manjka svjetlosti nego zbog izdaje još jedne osobe u životu.

Nekada je bolje biti sam, bez porodice nego biti okružen ljudima koji se zovu porodicom, a jedva čekaju da te izdaju. Rado bi te poslali u smrt. Dokazala mi je to i ona. Za koju se nisam nadao. Leona.

"Ne diraj me, Kristijane."

Izvuče ruku iz moje te se okrene prema vratima, ali prije nego što krene praviti korake, okrene se. Osjetim njezino disanje koliko mi je blizu, ali stavim fokus na riječi koje se pronađu u zraku.

"Osveta tek počinje, Leona."

Nijednu riječ više nije izgovorila, čak ni kada je sjela u automobil. Transformirala se u nekoliko navrata.
Od bespomoćne do bijesne.
Od nemoćne do najjače.

"Tih.."

"Mateo, ostavi me kod Melanijine zgrade."

Za volanom sam, ali se ona obraća njemu iako sam pokušao razgovarati.

"Hoćemo."

"Možeš li je nazvati?"

Uzimam volan čvršće sa svakom novom riječi dok se papučica gasa kreće prema podu.

"Izvoli."

Pruži joj telefon.