Na meti kriminalca (Završena)

64. dio

Mateo Vučković

Podrazumijevalo se da ću ući prvi kod Kristijana. Kako je samo mogla pomisliti da bi ušla prije mene kod mog brata? Cinično se nasmijem nakon što im okrenem leđa. Uzmem za kvaku i otvorim vrata, a blještilo koje me dočeka na trenutke dovede do toga da spustim pogled. K vragu! Zbog čega su im prostorije u ovom intenzitetu svijetle? Nastavim koračati sve do Kristijanovog kreveta, odnosno kreveta na kojem se nalazi, ali nije ovo njegov krevet. Nije ovo mjesto njegovo mjesto. Moj brat će se oporaviti i zajedno ćemo nastaviti da haramo kroz život, zar ne?

Sjednem na stolicu pored njega i fokusiram oči na lice koje se nalazi zamotano.

„Izgledaš poput mumije, brate."

Znam da bi se Kristijan želio šaliti da može, ali uvijek sam tu da ga zamijenim iako me reže na najsitnije komade sam pogled na njega u beživotnom stanju. Neću mu pokazati da sam slab. On zaslužuje da u meni vidi snagu i na taj način shvati kako se nikada neće boriti sam ni protiv čega. Uvijek ću biti tu za njega.

„Kada se vidiš, zajedno sa mnom ćeš se nasmijati sebi."

Očekujem taj trenutak u što skorijem vremenu, ako može i odmah sada.

Neće se tigar nikada predati bez borbe, a on je poput njega. Graciozan, opasan i moćan. Vođa. Uvijek je bio osoba koju smo morali slušati, a sada kada je dobio priliku da osnuje nešto o čemu smo zajedno pričali, dogovarali, ostao je uskraćen za vrijeme. Smjestili su ga na ovo mjesto, oni koji su se bojali njegove moći, ali neće se tigar predati. Pokazati će im svima gdje im je mjesto, a on će zauzeti ono što njemu pripada. Prvo mjesto. Dominantno mjesto.

Ako treba rastrgati će sve, ali će dobiti ono što želi. Prolazili su mi trenutci kroz misli u kojima sam imao stah da ću ga izgubiti, ali neću. Vjerujem da će se probuditi i da neće imati dijagnozu koju mu je prognozirao doktor.

Ma šta on zna, tigre? Dokaži im da nisi kao ostali. Pokaži da si borac kakvim te svi znamo, kojeg se svi plašimo. Sada bi me udario iza ušiju i rekao da prestanem pričati, znam. Udahnem duboko i stegnem pesnicu koju držim na krevetu pored njegovog tijela.

„Kada ćeš se probuditi, brate?"

„Kada ćemo ići u lov na žene?"

Izvijem kutove usana u blagi osmijeh. Predložio si mi da izađemo, a ja sam bez oklijevanja pristao, a samo da sam znao kako će se taj izlazak završiti, zaključao bi te u kuću i tu noć ne bi izašao nigdje, apsolutno nigdje.

„Odbio bi me, je l' da? Ne bi se htio prazniti na neku koja nije ona?"

Pogledam kroz prozor iako ne vidim ništa osim krovova, ali udahnem duboko, svjestan da se ne ponašam prema Tihani kako bi to Kristijan želio. Kritikovao bi me no ipak ne mogu ostati ravnodušan jer sam stopostotno siguran na njegovo stanje je uzrok Ilijin. Tko je on? Tihanin otac. Dovoljno je reklo o mom ponašanju prema njoj.

„Bilo bi ti drago da vidiš koliko se ona mala trudi oko tebe."

Gurnem ponos po strani jer znam da ću se osvetiti za njegovo kritično stanje, ali nastavim razgovarati o onome što bi želio čuti iako bi odbijao, ignorirao.

„Prevrnula bi planetu da budeš dobro, kao i mi ostali, brate, ali za nas znaš. Nisi ni slutio koliko joj značiš."

Nisam ni ja, ali sama činjenica čija je kćerka ne ostavlja me ravnodušnim. Jednostavno je, ne mogu biti miran jer šta ako bi pomogla ocu da se riješi Kristijana? Ne. Veliko ne.

„Probudi se, tigre, mnogo toga lijepog te čeka."

Kristijan nastavlja ležati nepomično, sa zatvorenim očima dok mu kisik ulazi kroz cijev.

„Rekao bi mi da ne želiš ljubav, ali u dubini sebe bi je itekako želio. Iskoristio bi ti trenutke s njom na najbolji način, a meni prosipao priču da ne želiš."

Blago se nasmiješim, govoreći mu ono što mislim, a za šta znam da je istina. Samo da je budan ništa od ovoga ne bih rekao jer ne bi slušao. Zaustavio bi svaku riječ koja bi se odnosila na nju, a da izlazi s mojih usana.

Zvuk telefona me natjera da na trenutke prestanem voditi monolog, a Ivanovo ime vrati usne u ravnu liniju.

„Halo?"

„Imam snimke, trebaš da ih vidiš."

„Opa! Brzo odrađen posao."

Iznenadim se njegovoj brzini, ali samo dobijem potvrdu na Kristijanove riječi s kojima je tvrdio da Ivan itekako obavlja posao za koji je zadužen.

„Čekat ću te na starom mjestu, dođi što prije da smislimo naredne korake i da djelujemo."

„Dolazim."

„Prije nego što prekineš, kako je on?"

Pogledam ga, a sam pogled stvori jaz. Dok sam u svojim mislima, tada sam siguran da ćeš biti dobro, a šta da kažem ljudima kada me pitaju za tebe? Smijem li i u njih uliti nadu koja je i u meni?

„Sjedim pored njega. Ništa se ne dešava. Apsolutno nikakve promijene nema."

Drsko odgovorim kao da mi je Ivan kriv što se nalazimo u ovakvoj situaciji.

„Biti će dobro, brate. Vjerujem u to."

Završim poziv i ustanem sa stolice te prije nego što izađem iz sobe, još jednom se okrenem prema Kristijanu uz riječi.

„Sve ću riješiti, tigre, samo se moraš probuditi."

Melanija i Tihana sjede na stolicama pored vrata, podignu glave prema meni, a sve što uradim jeste da se obratim Melaniji.

„Ostani ovdje Melanija dok ne dođem, a doći ću brzo."

Nisam sačekao odgovor. Idem kod Ivana.